Noć kad se sve srušilo: Kako sam preživjela izdaju i pronašla svoj glas
“Jesi li ti normalna, Amra? Zar stvarno misliš da ne znam gdje si bio sinoć?” Moj glas je drhtao, ali nisam ga mogla zaustaviti. U zraku je mirisalo na oluju, a kroz prozor našeg malog stana u Sarajevu probijali su se bljeskovi munja. Emir je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog u pod, šutio je. U tom trenutku, sve ono što sam godinama gradila – povjerenje, dom, sigurnost – srušilo se kao kula od karata.
“Amra, molim te… nije to što misliš…” promucao je, ali ja sam već znala. Poruke na njegovom mobitelu bile su jasne. Ime: Lejla. Poruke: prepune nježnosti, obećanja i riječi koje mi nije uputio godinama. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: Zašto?
Nisam plakala pred njim. Nisam mu dala to zadovoljstvo. Samo sam sjela na krevet, gledala kroz prozor i slušala kišu kako udara o limeni krov. “Idi kod nje ako ti je toliko stalo. Ja ću se nekako snaći,” rekla sam tiho, ali odlučno. Emir je izašao bez riječi. Vrata su se zatvorila za njim, a ja sam ostala sama s tišinom koja je parala dušu.
Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Mama me zvala svakih sat vremena: “Amra, sine, dođi kući. Ne moraš biti sama.” Ali nisam mogla. Nisam htjela da me vidi slomljenu. Nisam htjela da me tješi rečenicama poput: “Muškarci su takvi” ili “Bit će bolje”. Nije mi bilo bolje. Osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce i ostavio prazninu koju ništa ne može ispuniti.
Jedne večeri, dok sam sjedila na podu kuhinje i gledala stare slike – naše svadbe na Baščaršiji, rođenja naše kćeri Ajle, ljetovanja na Jadranu – zazvonio je mobitel. Bila je to Lejla. Nisam znala što očekivati, ali javila sam se.
“Amra? Znam da me mrziš… ali nisam znala da ste još zajedno. Emir mi je rekao da ste rastavljeni.” Njen glas je bio tih, gotovo preplašen.
“Nisam tebe birala za neprijatelja,” odgovorila sam hladno. “Ali sada znaš istinu. Sretno vam bilo.” Prekinula sam poziv i bacila mobitel na krevet. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice, ali ovaj put nisu bile zbog Emira ili Lejle – bile su zbog mene. Zbog svega što sam dopustila sebi, zbog svih kompromisa koje sam pravila da bih sačuvala nešto što više nije postojalo.
Narednih tjedana borila sam se s osudama okoline. Komšinica Senada šaputala je po haustoru: “Vidiš li Amru? Kažu da ju je muž ostavio zbog mlađe…” U prodavnici su me gledali sažaljivo, kao da sam kriva što nisam bila dovoljno dobra žena. Čak mi je i vlastita sestra Azra rekla: “Možda si trebala više paziti na njega. Muškarci brzo odu kad im nešto fali kod kuće.” Te riječi su me boljela više od svega.
Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Jedne subote Ajla je došla iz škole uplakana jer su joj djeca dobacivala: “Tata ti ima drugu!” Tada sam shvatila da ne smijem više biti žrtva. Moram biti jaka – zbog sebe i zbog nje.
Počela sam izlaziti iz kuće, prijavila se na kurs engleskog jezika u centru grada i pronašla posao u maloj knjižari kod Vječne vatre. Prvi dan posla ruke su mi drhtale dok sam slagala knjige na police, ali osjećala sam se živo prvi put nakon dugo vremena.
Jednog dana u knjižaru je ušao stariji gospodin, gospodin Jurić, koji je tražio knjigu za unuka. “Vi ste nova ovdje?” upitao me s osmijehom.
“Jesam,” odgovorila sam nesigurno.
“Znate, život vas nekad baci na koljena samo da biste naučili kako ustati još jači,” rekao je dok je plaćao knjigu.
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenju. Počela sam vjerovati da mogu izgraditi novi život – bez Emira, bez laži i bez straha od osude.
Nakon nekoliko mjeseci Emir se vratio na vrata stana. Bio je umoran, stariji nego prije.
“Amra… pogriješio sam. Lejla me ostavila čim je saznala istinu. Ajla mi nedostaje… ti mi nedostaješ… Možemo li pokušati ispočetka?”
Gledala sam ga dugo, osjećajući mješavinu tuge i olakšanja što više ne osjećam potrebu da ga molim ili vraćam natrag.
“Emire, ja sam sada netko drugi. Naučila sam živjeti bez tebe. Ajla te može viđati kad god želi, ali ja… ja idem dalje.”
Zatvorila sam vrata za prošlošću i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Danas sjedim s Ajlom na klupi ispred knjižare i gledam kako ljudi prolaze ulicom Ferhadija. Ponekad se pitam: Je li izdaja uvijek kraj ili može biti početak nečeg novog? Možemo li ikada potpuno oprostiti – sebi ili drugima?