Nisam vaša sluškinja: Priča Lejle iz Sarajeva
“Lejla, gdje si opet nestala? Trebaš mi pomoći oko ručka!” glas Amira odjekuje iz dnevne sobe dok perem suđe u kuhinji. Ruke su mi crvene od vruće vode, a srce mi lupa kao da će iskočiti. Još jedan dan u kojem sam nevidljiva, osim kad treba nešto obaviti.
Sjećam se dana kad sam prvi put došla u ovu kuću. Amir me držao za ruku, ponosno me uvodeći pred svoju majku, Azru, i sestru, Selmu. “Ovo je Lejla, moja žena,” rekao je s osmijehom. Tada sam vjerovala da ću ovdje pronaći dom, porodicu koja će me voljeti kao što ja volim njih. Nisam znala da će moj život postati popis tuđih potreba.
“Lejla, možeš li mi donijeti kafu?” pita Azra, ne podižući pogled s televizora. “I usput, pogledaj ima li još onih kolača što si pravila jučer. Selma dolazi s djecom.”
U meni nešto puca. Svaki dan isti zahtjevi, ista očekivanja. Moj posao u školi postao je samo izgovor da nakratko pobjegnem iz ove kuće. Kad se vratim, čekaju me prljavi tanjiri, neispeglana odjeća i pogledi koji govore: “Nisi dovoljno dobra.”
Jedne večeri, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, Amir je ušao bez kucanja. “Mama kaže da nisi dobro pospremila kuhinju. Znaš da joj to smeta. Mogla bi se više potruditi.”
“A šta je sa mnom, Amire? Zar ja nisam bitna? Zar ti ne vidiš koliko se trudim?” glas mi drhti, ali riječi konačno izlaze.
On slegne ramenima. “Znaš kakva je ona. Ne možeš je promijeniti. Bolje da joj udovoljiš nego da praviš probleme.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i pitala se gdje sam nestala. Sjećam se Lejle koja je sanjala da će biti profesorica književnosti, putovati svijetom, pisati pjesme. Sada sam žena koja broji koliko puta dnevno čuje svoje ime samo kad treba nešto uraditi.
Moja prijateljica Hana me jednom pitala: “Zašto im sve dopuštaš? Zašto ne kažeš šta te boli?”
“Ne znam,” odgovorila sam tada tiho. “Možda mislim da ću tako biti prihvaćena. Možda se bojim ostati sama.”
Ali više nisam sigurna da je to život koji želim.
Jednog petka, dok sam sjedila za stolom s Azrom i Selmom, one su pričale o tome kako bi bilo dobro da rodim još jedno dijete. “Lejla, vrijeme ti prolazi,” rekla je Azra ozbiljno. “Amir zaslužuje sina.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “A šta ako ja ne želim još jedno dijete? Šta ako želim nešto drugo za sebe?”
Selma me pogledala kao da sam rekla najveću glupost na svijetu. “Nemaš ti šta željeti, Lejla. Žena si. Tvoja je dužnost porodica.”
Tog trenutka shvatila sam da više ne mogu šutjeti.
Te večeri čekala sam Amira da dođe s posla. Sjedili smo za stolom u tišini dok su sati prolazili.
“Amire,” počela sam tiho, “osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Kao da nikome nije stalo do mene osim kad treba nešto obaviti ili kad treba ispuniti tuđa očekivanja.”
Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi ženu pred sobom.
“Lejla, pa znaš da te volimo… Samo… znaš kakva je moja mama…”
“Ne radi se samo o tvojoj mami! Radi se o meni! O tome što sam izgubila sebe pokušavajući svima ugoditi! Ja više ne mogu ovako!”
Prvi put u devet godina podigla sam glas pred njim.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Azra je šutjela i gledala me ispod oka, Selma me ignorirala, a Amir je izbjegavao razgovor.
Ali ja sam odlučila – upisala sam kurs kreativnog pisanja na Filozofskom fakultetu i počela pisati pjesme koje sam godinama skrivala u ladici.
Jednog dana Hana me pozvala na kafu u mali kafić kod Vječne vatre.
“Vidim te drugačiju,” rekla mi je uz osmijeh. “Kao da si napokon prodisala.”
“Jesam,” odgovorila sam iskreno. “Prvi put nakon dugo vremena osjećam se živo. I nije me više strah što će reći Azra ili Selma ili bilo ko drugi.”
Kad sam to rekla Amiru, samo je slegnuo ramenima i izašao iz sobe.
Znam da me čeka težak put – možda ću izgubiti njihovu naklonost, možda ću ostati sama. Ali prvi put u životu biram sebe.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas šuti dok nam duša vrišti? Možda je vrijeme da progovorimo – za sebe.