Nisam vaša sluškinja: Priča jedne žene iz Sarajeva
“Ajla, gdje je kafa? Gosti su stigli!” začula sam Emira iz dnevnog boravka, dok sam još uvijek žurila da završim suđe od ručka. Ruke su mi bile mokre, a srce mi je lupalo od nervoze. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni burek, ali meni je u nosu gorio samo osjećaj nepravde. Gosti su bili njegova sestra Sanela i njena djeca, a ja sam, kao i uvijek, bila zadužena za sve.
“Evo, odmah ću donijeti,” odgovorila sam, pokušavajući prikriti ljutnju. U sebi sam vrištala. Zar je moguće da nakon osam godina braka, još uvijek nisam ništa više od domaćice u vlastitoj kući? Kad sam se udala za Emira, sanjala sam o partnerstvu, o zajedničkim planovima, o podršci. Umjesto toga, svaki dan se vrtim u istom krugu: kuhanje, čišćenje, pranje, briga o djeci, a onda opet sve ispočetka.
Kad sam donijela kafu, Sanela me pogledala s osmijehom: “Ajla, ti si stvarno zlatna. Ne znam kako sve stižeš.” Nasmiješila sam se, ali u meni je ključalo. Niko ne vidi koliko sam umorna, koliko sam iscrpljena. Emir sjedi, priča viceve, svi se smiju, a ja kao duh prolazim kroz prostoriju, skupljam šalice, donosim kolače, pazim da djeca ne prosipaju sok.
Navečer, kad su svi otišli, sjela sam na rub kreveta. Emir je gledao televiziju, a ja sam skupila hrabrost: “Emire, možemo li razgovarati?” Pogledao me preko ramena, nezainteresirano. “Šta je sad?”
“Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Sve je na meni. Ti radiš, donosiš novac, ali ja sam ovdje 24 sata, bez prestanka. Zar ne možeš nekad pomoći, ili barem primijetiti koliko mi je teško?”
Emir je slegnuo ramenima: “Ajla, pa znaš da je tako kod nas. Moja mama je uvijek sve radila, i nikad se nije žalila. To je tvoj posao. Ja radim vani, ti radiš u kući. Šta sad hoćeš, da ja perem suđe?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ne radi se o suđu, Emire. Radi se o poštovanju. O tome da me vidiš kao partnericu, a ne kao nekoga ko je tu da služi svima. Zar ne vidiš da se gubim? Da više ne znam ni ko sam?”
On je samo odmahnuo rukom i vratio se televiziji. Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala: posao koji sam napustila kad se rodila Naida, prijateljice koje više ne viđam jer uvijek imam “nešto za uraditi”, snove koje sam odložila na policu. Sjetila sam se svoje mame, kako mi je govorila: “Ajla, nemoj nikad zaboraviti sebe zbog drugih.” A ja sam, izgleda, baš to napravila.
Sljedećih dana, situacija se nije mijenjala. Emir je dolazio s posla, bacao jaknu na stolicu, očekivao da ga dočeka topla večera. Djeca su vrištala, a ja sam pokušavala sve držati pod kontrolom. Jednog dana, dok sam čistila igračke po stoti put, Naida me upitala: “Mama, zašto ti uvijek radiš sve sama? Tata nikad ne pomaže.” Zaboljelo me to pitanje više nego sve riječi koje mi je Emir ikad rekao. Zar i moja djeca vide da sam nevidljiva?
Odlučila sam razgovarati s prijateljicom Lejlom. Sjele smo u mali kafić na Baščaršiji, gdje smo nekad često dolazile. “Lejla, osjećam se kao da sam nestala. Kao da više nisam Ajla, nego samo mama i domaćica. Ne znam kako da to promijenim.”
Lejla me pogledala ozbiljno: “Ajla, moraš se izboriti za sebe. Niko ti neće dati vrijeme i poštovanje ako ga sama ne tražiš. Znaš koliko sam se ja borila s Adnanom dok nije shvatio da i ja imam pravo na svoj život? Moraš mu jasno reći šta želiš. I, ako treba, zaprijeti.”
Te večeri, kad sam došla kući, Emir je već bio tu. Djeca su spavala. Sjela sam nasuprot njega i rekla: “Emire, odlučila sam. Vraćam se na posao. Našla sam pola radnog vremena u jednoj firmi. Djeca su dovoljno velika, a ja više ne mogu biti samo domaćica. Ako ti to smeta, reci odmah.”
Pogledao me iznenađeno: “A ko će onda sve ovo raditi? Ko će paziti na djecu, kuću, ručak?”
“Podijelit ćemo. Kao partneri. Ili ćeš ti naučiti kako je to kad sve padne na tvoja leđa. Neću više ovako. Ako treba, otići ću.”
Nastala je tišina. Prvi put sam vidjela strah u njegovim očima. Znao je da sam ozbiljna. Sljedećih dana, Emir je počeo pomagati. Nespretno je usisavao, pravio doručak, vodio djecu u školu. Nije bilo lako, često je gunđao, ali vidjela sam promjenu. Djeca su bila sretnija, a ja sam se polako vraćala sebi.
Na poslu sam upoznala nove ljude, osjećala se korisno, imala o čemu pričati osim o djeci i kući. Počela sam ponovo čitati knjige, šetati s prijateljicama, smijati se. Emir je još uvijek ponekad zaboravljao da nisam njegova sluškinja, ali svaki put bih ga podsjetila: “I ja sam čovjek, Emire. I ja imam pravo na život.”
Ponekad, kad navečer legnem, pitam se: Zašto je tako teško ženama na Balkanu da budu ravnopravne? Zašto nas još uvijek gledaju kao domaćice, a ne kao osobe sa snovima i željama? Hoće li moje kćerke jednog dana morati prolaziti kroz isto, ili će imati hrabrosti da se izbore za sebe? Šta vi mislite, je li moguće promijeniti ovu tradiciju, ili smo osuđene da budemo nevidljive u vlastitim domovima?