Nisam vaša sluškinja: Priča jedne žene iz Sarajeva
“Jelena, gdje su mi čiste čarape?” Emir viče iz dnevne sobe dok ja pokušavam završiti ručak i istovremeno smiriti našu kćerku Lejlu koja plače jer joj je brat Dino uzeo igračku. U tom trenutku, zvoni mobitel – njegova majka, gospođa Senada. Znam što slijedi: “Jelena, možeš li mi donijeti lijekove iz apoteke kad budeš išla po djecu? I usput, navrati da pogledaš peglu, opet ne radi kako treba.”
Zastajem na trenutak, gledam kroz prozor na sivilo sarajevske zime i pitam se – kad sam posljednji put imala sat vremena za sebe? Osam godina sam u braku s Emirom. Uvijek sam bila tu za njega, za njegovu porodicu, za našu djecu. Svekrva me od prvog dana gleda kao produžetak sebe, kao nekoga tko će preuzeti sve što ona više ne može ili ne želi. Njegova sestra Amra dolazi svaki vikend s dvoje djece i ostavlja ih kod mene jer “ti si ionako doma, Jelena”.
Nisam oduvijek bila ovakva. Prije braka radila sam kao učiteljica u osnovnoj školi na Grbavici. Voljela sam svoj posao, djeca su me obožavala. Imala sam svoje prijatelje, svoje male rituale – kafu s Aidom subotom ujutro, šetnje Vilsonovim. Kad sam zatrudnjela s Lejlom, Emir je rekao: “Zašto bi radila kad ja mogu zaraditi dovoljno za sve nas? Djeca trebaju majku kod kuće.” Tada mi je to zvučalo kao ljubav i briga. Danas mi zvuči kao zamka.
“Jelena, jesi li čula što sam rekao?” Emir ulazi u kuhinju, mršti se jer ručak još nije gotov. “Zar je toliko teško složiti stvari na svoje mjesto? I mama te opet zvala, kaže da nisi odgovorila na poruku.”
Osjećam kako mi se grlo steže. “Emire, znaš li ti koliko toga radim svaki dan? Znaš li da nisam spavala cijelu noć jer je Dino imao temperaturu? Znaš li da nisam sjela ni pet minuta otkad sam ustala?”
On samo odmahne rukom: “Ma nemoj sad dramiti. Svi tako žive. Moja mama je sve stizala kad smo bili mali.”
Suze mi naviru na oči, ali ih gutam. Neću plakati pred njim. Neću mu dati to zadovoljstvo.
Kasnije tog dana sjedim s Lejlom dok crta sunce na papiru. Gledam njene male ruke i pitam se kakav će život ona imati. Hoće li i ona jednog dana biti zarobljena između tuđih očekivanja i vlastitih snova?
Navečer, kad svi zaspu, sjedim u mraku dnevne sobe i pišem poruku Aidi: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući.” Odmah stiže odgovor: “Jelena, moraš razgovarati s Emirom. Moraš mu reći kako se osjećaš. Nisi ti ničija robinja!”
Sljedeći dan skupljam hrabrost. Dok Emir gleda utakmicu sa ocem i šogorom, ulazim u dnevnu sobu.
“Emire, moramo razgovarati.”
On ne skida pogled s televizora: “Može li kasnije? Sad je derbi.”
“Ne može kasnije!” podignem glas više nego što sam planirala. Svi me gledaju iznenađeno.
“Što ti je sad?” pita njegov otac.
“Dosta mi je! Nisam vaša sluškinja! Nisam ovdje samo da čistim, kuham i trčim oko svih vas! Imam pravo na svoj život! Želim se vratiti na posao! Želim da me poštujete!”
Tišina. Čuje se samo komentator s televizije.
Emir ustaje: “Jelena, smiri se… Možemo pričati kasnije.”
“Ne! Pričat ćemo sad! Ako ti nije stalo do mene kao osobe, onda reci odmah!”
Njegova majka ulazi iz kuhinje: “Jelena, nije red tako pričati pred djecom i gostima…”
“Nije red? A red je da ja radim za sve vas bez prestanka? Da nemam pravo ni na pet minuta mira? Da me niko ne pita kako sam?”
Emir me gleda kao da me prvi put vidi. “Pa dobro… Ako ti je toliko teško, možemo razmisliti o tome da se vratiš na posao… Ali ko će onda s djecom? Ko će pomagati mojoj mami?”
“Neka svako preuzme svoj dio! Ja više ne mogu sama!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam rekla i što nisam imala snage reći svih ovih godina. Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Emir je šutio, svekrva me gledala ispod oka, Amra nije dolazila.
Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje. Kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Dva tjedna kasnije dobila sam poziv iz škole – traže zamjenu za učiteljicu koja ide na bolovanje. Pristala sam bez razmišljanja.
Kad sam to rekla Emiru, samo je slegnuo ramenima: “Ako misliš da će ti biti lakše… Samo nemoj da trpi kuća i djeca.”
Znam da neće biti lako. Znam da ću morati još mnogo puta objašnjavati zašto nisam tu samo za njih. Ali barem znam da pokušavam živjeti svoj život.
Ponekad se pitam: koliko nas žena živi ovako – nevidljive, umorne, zaboravljene? Kad ćemo napokon reći dosta i izabrati sebe?