Nisam vaša sluškinja! – Moj put od tihe patnje do slobode

“Jelena, gdje si opet nestala? Trebaš oprati suđe!” glas Zorice, muževe majke, odjeknuo je kroz hodnik dok sam stajala u kupaonici, držeći se za umivaonik. Ruke su mi drhtale. U ogledalu sam gledala svoje oči – umorne, crvene, kao da su izgubile svjetlo. “Dolazim, samo što nisam!” odgovorila sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje. Zorica je već bila nestrpljiva, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže od nelagode.

Nisam ni znala kad sam točno prestala biti Jelena, a postala ‘ona koja služi’. Sve je počelo kad sam se udala za Damira. On je bio nježan, pažljiv, uvijek na mojoj strani – barem dok smo bili sami. Ali čim bismo kročili u kuću njegovih roditelja u malom mjestu kraj Tuzle, kao da bi nestao. Njegova mama i sestra Sanja preuzele bi kontrolu nad svime: što ćemo jesti, kako ću se obući, pa čak i kako ću odgajati našu kćer Lanu.

“Jelena, nisi dobro začinila supu. Kod nas se to drugačije radi,” govorila bi Zorica dok bi mi uzimala kuhaču iz ruke. Sanja bi samo prevrnula očima i šapnula nešto Damiru, a on bi slegnuo ramenima. Nikad nije stao uz mene. Nikad nije rekao: “Mama, pusti Jelenu da radi po svom.” Umjesto toga, ja sam šutjela i gutala knedle.

Svakodnevica je bila ispunjena sitnim poniženjima. Kad bih došla s posla umorna, Zorica bi me dočekala s popisom obaveza: “Trebaš usisati, oprati prozore, Lana je gladna.” Damir bi sjedio za stolom s ocem i gledao televiziju. Ponekad bih ga pogledala molećivo, ali on bi izbjegavao moj pogled. “Znaš kakva je mama,” govorio bi kasnije u krevetu. “Ne možeš joj zamjeriti.”

Ali ja sam zamjerala. Svaki dan sve više. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno toliko nesposobna? Zašto me ne vole? Što god napravila, bilo je pogrešno. Jednom sam pokušala razgovarati sa Sanjom: “Zašto si uvijek tako hladna prema meni?” Pogledala me kao da sam joj najveći teret na svijetu: “Ti si ovdje zbog Damira, ne zbog nas. Ne očekuj da ćemo te ikad smatrati dijelom porodice.” Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati.

Najgore je bilo kad je Lana napunila pet godina. Pripremala sam joj rođendansku tortu, želeći da sve bude savršeno. Zorica je došla u kuhinju i počela prebirati po sastojcima: “Nećeš valjda staviti toliko šećera? Dijete će ti biti bolesno!” Pokušala sam objasniti da sam pronašla recept na internetu, ali ona me prekinula: “Kod nas se to drugačije radi!” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Lana je ušla u kuhinju i zagrlila me oko struka: “Mama, volim te.” Tada sam shvatila da moram nešto promijeniti.

Te noći nisam mogla spavati. Damir je hrkao pored mene, a ja sam zurila u strop. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Ti si ovdje zbog Damira… Ne očekuj da ćemo te ikad smatrati dijelom porodice…” Počela sam razmišljati o svom životu prije braka – bila sam vesela, puna snova, imala sam prijatelje i hobije. Sad sam bila samo sjena te žene.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Damirom: “Osjećam se kao sluškinja u tvojoj kući. Tvoja mama i sestra me ne poštuju.” On bi samo odmahnuo rukom: “Preosjetljiva si. Znaš kakve su žene kod nas – uvijek nešto prigovaraju.” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Jedne subote, dok sam prala podove, Zorica je ušla u dnevni boravak i rekla: “Jelena, nisi dobro očistila ispod kauča. Moraš to ponoviti.” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Okrenula sam se prema njoj i prvi put podigla glas: “Nisam vaša sluškinja! Dosta mi je!” Zorica je ostala zatečena. Damir je dotrčao iz druge sobe: “Šta se dešava?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ili ćeš stati uz mene ili odlazim!”

Nastao je muk. Zorica je počela plakati i govoriti kako sam nezahvalna, kako ona sve radi za nas. Sanja je izašla iz sobe i rekla: “Eto vidiš kakvu si ženu oženio.” Damir je šutio.

Te večeri spakirala sam nekoliko stvari za sebe i Lanu. Otišle smo kod moje sestre Ivane u Zagreb. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje. Ivana me zagrlila: “Jelena, konačno si skupila hrabrost!” Plakala sam joj na ramenu satima.

Damir me zvao nekoliko puta, molio da se vratim, obećavao da će sve biti drugačije. Ali znala sam da se ništa neće promijeniti dok on ne shvati koliko me povrijedio svojom šutnjom.

Danas živim sama s Lanom u malom stanu u Zagrebu. Radim kao učiteljica i svaki dan gledam svoju kćer kako raste bez straha i poniženja. Ponekad se pitam jesam li mogla ranije otići, jesam li trebala više boriti za sebe ili za brak. Ali znam jedno – više nikad neću dopustiti da mi itko oduzme glas.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti iz straha? Koliko nas još čeka da netko drugi kaže – dosta? Hoćete li vi biti ta osoba koja će progovoriti?