Nisam samo bolestan: Noć kad sam izgubila sve

“Ne idi večeras, Adnane. Molim te, ostani. Djeca su nemirna, a i ti si slab već danima.” Moja ruka je drhtala dok sam ga pokušavala zadržati na pragu. Pogledao me onim svojim umornim očima, ali nije bilo topline u njima. “Moraš razumjeti, Amra. Mama me zvala, kaže da joj nije dobro. I meni je loše, možda sam nešto pokupio na poslu. Samo ću prespavati tamo, vratit ću se ujutro.”

Vrata su se zatvorila tiše nego inače. Ostala sam stajati u hodniku, osjećajući težinu zraka oko sebe. Naša kćerka Lejla je plakala iz svoje sobe, a mali Tarik je već bio u polusnu. Prigušila sam suze i otišla do Lejle, pokušavajući joj pjevati uspavanku koju mi je moja mama pjevala kad sam bila mala u Sarajevu. Ali riječi su mi zapinjale u grlu.

Satima sam sjedila na rubu kreveta, zureći u telefon. Nije se javljao. Pisala sam poruke: “Jesi li dobro? Jesi li stigao? Javi se kad možeš.” Niti jedna nije dobila odgovor. U meni se miješala briga s nečim što nisam htjela priznati – strahom da ovo nije samo obična prehlada ili posjeta roditeljima.

U tri ujutro probudila me hladnoća. Pokrila sam djecu i otišla do kuhinje po čaj. Na stolu je ostala njegova šalica, još uvijek s tragovima kave od jutros. Pogled mi je pao na njegovu jaknu – onu koju uvijek nosi kad ide kod roditelja. Ove noći ju je ostavio.

Ujutro me probudio zvuk mobitela. Poruka od njegove sestre: “Adnan nije bio kod nas sinoć. Je li sve u redu?” Srce mi je preskočilo. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Nazvala sam ga odmah, ali nije se javljao. Djeca su tražila doručak, a ja sam pokušavala biti mirna. U meni je rasla panika. Zvala sam njegovog prijatelja Jasmina, ali ni on nije znao ništa: “Ma možda je samo trebao malo mira, znaš kakav je zadnjih mjeseci…”

Navečer, kad su djeca zaspala, sjela sam za kompjuter i otvorila Facebook. Nisam to htjela raditi, ali nisam imala izbora. Prva poruka koju sam vidjela bila je od žene koju sam jedva poznavala iz škole: “Amra, ne znam kako da ti ovo kažem… Vidjela sam Adnana sinoć s onom ženom iz banke, Sabinom. Držali su se za ruke kod hotela Europa.”

Osjetila sam kako mi se tijelo ledi. Sve sumnje koje sam potiskivala mjesecima sada su bile predamnom – gole i bolne. Sjetila sam se svih onih večeri kad je kasnio s posla, svih lažnih osmijeha i izbjegavanja pogleda.

Sljedeća tri dana prošla su kao kroz maglu. Djeca su me gledala zbunjeno dok sam pokušavala biti normalna mama, ali nisam znala ni gdje mi je muž ni što da im kažem. Kad se napokon pojavio na vratima, izgledao je kao stranac.

“Amra…” počeo je tiho, ali nisam ga pustila da završi.

“Gdje si bio? Gdje si bio kad smo te trebali?”

Sjeo je za stol i gledao u pod. “Ne znam kako da ti kažem… Nisam bio kod mame. Bio sam kod Sabine. Ne mogu više ovako, Amra. Umoran sam od laži.” Glas mu je bio tih, ali riječi su odzvanjale kao udarci.

Nisam plakala pred njim. Samo sam ustala i otišla do djece. Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu koji nas je natjerao da izbjegnemo iz Sarajeva u Zagreb, o godinama borbe za posao i dom, o svakoj žrtvi koju smo podnijeli za našu malu obitelj.

Sljedećih tjedana Adnan je dolazio po djecu vikendom, a ja sam učila kako biti samohrana majka u zemlji koja još uvijek šapuće iza leđa žena koje ostanu same. Moja mama iz Mostara zvala me svaki dan: “Drži se, Amra. Ti si jaka kao tvoja nana.” Ali bilo je dana kad nisam mogla ustati iz kreveta.

Jednog jutra Lejla me pitala: “Mama, hoće li tata opet živjeti s nama?” Nisam znala što da joj kažem pa sam je samo zagrlila.

Počela sam raditi dva posla – čistila sam stanove po Novom Zagrebu i navečer prevodila tekstove za jednu firmu iz Rijeke. Svaki dan bio je borba protiv umora i osjećaja krivnje – jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li bila dovoljno dobra žena?

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to Sabina.

“Amra… Znam da nemaš razloga pričati sa mnom, ali moram ti reći – Adnan nije sretan ni sa mnom. On bježi od sebe, ne od tebe.”

Spustila sam slušalicu bez riječi. Te noći prvi put nisam plakala zbog njega nego zbog sebe – zbog svih godina koje sam provela čekajući da netko drugi bude moj spas.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek učim kako voljeti sebe i biti dovoljno dobra svojoj djeci bez obzira na to što drugi misle ili govore iza mojih leđa. Još uvijek boli kad ih gledam kako mašu tati kroz prozor auta svake druge subote.

Ali sada znam – nisam izgubila sve te noći kad je otišao. Izgubila sam iluziju, ali pronašla snagu koju nisam znala da imam.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti o svojim ranama dok drugi misle da smo samo malo umorni ili bolesni? Koliko nas skriva istinu čak i od sebe?