Nisam Mogla Reći Njegovoj Majci Istinu Umjesto Njega: Život Uz Maminog Sina
“Ivana, kad ćeš mi napokon podariti unuče?” glas Safije, moje svekrve, zarezao je tišinu kuhinje kao nož. Ruke su mi drhtale dok sam rezala luk za ručak, a Dino je sjedio za stolom, zureći u ekran mobitela, nijem i odsutan. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima, kao da je to pitanje upućeno samo meni, kao da nije i njegov život u pitanju.
“Safija, molim vas…” pokušala sam tiho, ali ona je već nastavila: “Znaš li ti koliko su moji prijatelji već dobili unučad? Samo ti i Dino ništa! Šta čekate?” U tom trenutku, osjećala sam se kao da stojim gola pred cijelim svijetom. Nisam mogla reći istinu. Nisam mogla reći da Dino ima problem, da nije do mene. On me molio da šutim. “Ivana, nemoj nikome govoriti. Moja mama to ne bi preživjela,” govorio bi mi noću dok bi ležali jedno pored drugog, okrenuti leđima.
Naša borba s neplodnošću trajala je godinama. Prošli smo kroz sve moguće pretrage, terapije, čak i pokušaje vantjelesne oplodnje. Svaki put kad bi test bio negativan, osjećala sam se manje vrijednom ženom. Dino bi me zagrlio, ali nikad nije plakao. Nikad nije pričao o tome. Samo bi rekao: “Biće bolje, ljubavi.” Ali nije bilo bolje. Bilo je gore. Jer njegova majka nije prestajala.
Jednog dana, nakon još jednog ručka kod Safije, Dino me povukao za ruku dok smo izlazili iz stana. “Ivana, molim te, nemoj joj ništa govoriti. Ona ne bi mogla podnijeti istinu o meni. Znaš kakva je ona…”
“A šta je sa mnom, Dino? Šta ja mogu podnijeti?” pitala sam ga kroz suze.
Samo je šutio.
Moja mama mi je govorila: “Ivana, moraš misliti na sebe. Ne možeš cijeli život nositi tuđe terete.” Ali kako da ostavim čovjeka kojeg volim? Kako da izdam njegovu tajnu?
Dani su prolazili u tišini i lažima. Safija je dolazila svaki vikend s novim savjetima: “Pij čaj od virka! Idi kod one žene u Visoko! Znam ja jednu što je pomogla mojoj komšinici!” Svaki put bih klimala glavom i zahvaljivala se na savjetima koje nisam tražila.
Jedne večeri, dok smo sjedili sami u stanu, Dino je rekao: “Možda bismo mogli usvojiti dijete?”
Pogledala sam ga s nevjericom. “A šta će tvoja mama reći na to? Hoćeš li joj tada reći istinu?”
Slegnuo je ramenima. “Ne znam… Možda nikad neću moći.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom životu – o tome kako sam postala žena koja živi u sjeni tuđe tajne. Kako sam postala ona koja šuti dok drugi govore u moje ime.
Jednog dana, kad više nisam mogla izdržati, otišla sam kod svoje prijateljice Mirele na kafu. Sjela sam za njen kuhinjski stol i počela plakati kao dijete.
“Ivana, moraš nešto poduzeti. Ne možeš ovako živjeti,” rekla mi je Mirela.
“Ali šta da radim? Ako kažem istinu, povrijedit ću Dinu. Ako šutim, povrijedit ću sebe.”
Mirela me zagrlila. “Nisi ti kriva što ne možete imati djecu. Nisi ti kriva što Dino nema hrabrosti reći svojoj majci istinu. Moraš misliti na sebe!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Sljedeći put kad smo bili kod Safije na ručku, ona je opet počela: “Ivana, znaš li da sam sanjala sinoć kako držim unuče u naručju? Tako mi fali bebin plač u ovoj kući…”
Pogledala sam Dinu. Oči su mu bile pune straha. Pogledala sam Safiju i prvi put osjetila bijes umjesto srama.
“Safija,” rekla sam tiho ali odlučno, “ne znam hoćemo li ikada imati djecu. Ali znam da više ne mogu slušati ova pitanja svaki put kad dođemo kod vas. Molim vas da nas poštujete i da prestanete s pritiscima.”
Safija me gledala kao da sam joj upravo oduzela posljednju nadu u životu.
Dino me kasnije napao: “Zašto si to rekla? Sad će me ubiti pitanjima!”
“Dino, ja više ne mogu! Ne mogu nositi tvoj teret! Ako ne možeš reći istinu svojoj majci, onda barem prestani očekivati da ja šutim dok ona mene krivi za sve!”
Te večeri smo se prvi put ozbiljno posvađali. Dino je otišao kod prijatelja i nije se vratio do jutra.
Sljedećih dana bilo je hladno među nama. Safija nije zvala nekoliko dana – prvi put otkako smo se vjenčali.
Počela sam razmišljati o svom životu izvan ovog braka. O tome ko sam ja bez Dine i njegove porodice. Počela sam se vraćati sebi – čitati knjige koje volim, viđati se s prijateljicama koje sam zapostavila.
Jednog dana Dino je došao kući ranije s posla.
“Ivana,” rekao je tiho, “razmišljao sam… Možda bih ipak trebao reći mami istinu. Ne mogu više gledati kako patiš zbog mene.”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila trunku nade.
“Dino, ja te volim. Ali više ne mogu biti tvoj štit od tvoje majke. Ako želiš da ostanemo zajedno, moraš biti iskren – prema sebi i prema njoj.”
Dino je klimnuo glavom i zagrlio me.
Ne znam šta će biti sutra. Ne znam hoće li Safija ikada prihvatiti istinu ili će nas oboje odbaciti zbog njezine povrijeđene ponosnosti.
Ali znam jedno: više neću šutjeti zbog tuđih očekivanja.
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi tuđe živote zbog tuđih tajni? Koliko nas šuti dok nas drugi krive za ono što nije naša greška?