Nisam bila pozvana na sinovo vjenčanje, a onda sam ih morala primiti pod svoj krov – priča jedne majke
“Nisi pozvana, mama. Tako je odlučila Mirela. Ne želimo dramu na našem vjenčanju.”
Te riječi, izgovorene hladnim glasom mog sina Ivana, zauvijek su mi ostale urezane u pamćenje. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke su mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: kako je moguće da nisam dobrodošla na vjenčanje vlastitog djeteta?
Ivan je bio moje jedino dijete. Nakon što me muž napustio zbog druge žene, ostali smo sami. Radila sam dva posla u Sarajevu da mu priuštim sve što mu treba – od novih tenisica do ekskurzije na more s razredom. Nikad mu ništa nije falilo, a ja sam bila ponosna što sam ga sama podigla. I onda, kad je došao taj dan koji svaka majka sanja, nisam bila dio toga. Nisam bila pozvana na njegovo vjenčanje.
“Mirela misli da ćeš sve pokvariti. Kaže da si previše emotivna, da ćeš plakati i praviti scenu pred gostima,” nastavio je Ivan, gledajući u pod. “Molim te, nemoj nas zvati više oko toga.”
Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam htjela plakati pred njim. Samo sam kimnula glavom i pustila ga da ode. Kad su se vrata zatvorila za njim, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi.
Dani su prolazili sporo i bolno. Susjede su me ispitivale: “Jesi li uzbuđena zbog svadbe? Šta ćeš obući?” Lagala sam im da imam gripu i da ne mogu doći. U noći kad se Ivan ženio, sjedila sam sama u mraku, slušala vatromet iz daljine i pitala se gdje sam pogriješila.
Mjeseci su prolazili bez ikakvog kontakta. Nisam znala ni gdje žive ni kako im je. Onda, jednog kišnog popodneva, Ivan se pojavio na vratima s Mirelom. Izgledali su iscrpljeno i nervozno.
“Mama, možemo li razgovarati?” pitao je tiho.
Pustila sam ih unutra. Sjeli su za isti onaj stol za kojim sam plakala prije nekoliko mjeseci.
“Izbacili su nas iz stana,” rekla je Mirela, gledajući u stranu. “Gazda nam je podigao cijenu najma, a ja još nisam našla posao. Ivan radi prekovremeno, ali ne možemo više plaćati. Možemo li ostati kod tebe neko vrijeme?”
Osjetila sam kako mi se srce steže od mješavine tuge i bijesa. Nisam znala što bih rekla. S jedne strane, to je moj sin – dijete koje sam nosila devet mjeseci pod srcem, za koje sam žrtvovala sve. S druge strane, još uvijek me boljelo što su me izbacili iz najvažnijeg dana njegovog života.
“Naravno da možete ostati,” izgovorila sam napokon, iako mi je glas zadrhtao.
Prvih nekoliko dana bilo je neugodno. Mirela me izbjegavala, Ivan je šutio većinu vremena. U kući je vladao muk koji se mogao rezati nožem. Navečer bih plakala u svojoj sobi, pitajući se jesam li pogriješila što sam ih pustila natrag u svoj život.
Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, Mirela je ušla u kuhinju.
“Znam da ti nije lako s nama,” rekla je tiho. “Ali stvarno nemamo gdje drugo otići. Ivan ti možda nikad neće reći, ali zna koliko si žrtvovala za njega. Samo… teško mu je to pokazati.”
Pogledala sam je ravno u oči.
“Nije stvar u tome što ste ovdje,” odgovorila sam. “Stvar je u tome što me boli što nisam bila dio njegovog života kad mi je to najviše trebalo.”
Mirela je šutjela nekoliko trenutaka pa slegnula ramenima.
“Možda ćeš jednog dana dobiti priliku da budeš baka,” rekla je tiho.
Te riječi su me pogodile snažnije nego što sam očekivala. Počela sam razmišljati o tome kako bi bilo držati unuka u naručju, pričati mu priče o Sarajevu iz mog djetinjstva, voditi ga na Baščaršiju po burek i jogurt.
Ali svaki dan s njima bio je novi izazov. Mirela nije pomagala po kući – ostavljala bi prljavo posuđe, a Ivan bi samo sjedio pred televizorom nakon posla. Osjećala sam se kao sluškinja u vlastitom domu.
Jedne večeri nisam više mogla izdržati.
“Ivan!” povikala sam iz dnevne sobe dok je gledao utakmicu Dinama protiv Željezničara.
“Šta je sad?” odgovorio je nervozno.
“Ne mogu više ovako! Ja nisam vaša služavka! Ovdje ste jer ste moji gosti, ali očekujem barem malo poštovanja!”
Mirela se pojavila na vratima s prezirom u očima.
“Uvijek moraš praviti dramu! Zato te niko ne voli!”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Ivan nije rekao ništa – samo je ustao i otišao van bez riječi.
Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o godinama samoće, o žrtvama koje sam podnijela za Ivana, o tome kako me sada tretiraju kao teret.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela s njima za stol.
“Ako želite ostati ovdje, moramo postaviti neka pravila,” rekla sam odlučno. “Svi ćemo sudjelovati u kućanskim poslovima i poštovati jedni druge. Ako vam to ne odgovara, možete tražiti drugo mjesto za život.”
Ivan me pogledao prvi put nakon dugo vremena s nekom vrstom poštovanja u očima.
“U redu, mama,” rekao je tiho.
Od tog dana stvari su se polako počele mijenjati. Mirela je počela pomagati oko kuće, Ivan mi je ponekad donosio cvijeće s pijace ili bi me pitao kako sam provela dan. Nije bilo lako – rane su bile duboke – ali barem smo pokušavali ponovno izgraditi odnos.
Ponekad se pitam: koliko jedna majka mora progutati ponosa i boli da bi sačuvala obitelj? I ima li smisla boriti se za one koji te najviše povrijede? Što vi mislite – gdje završava majčina ljubav i počinje briga o vlastitom dostojanstvu?