Nina i Ivan: Bitka za Osmijeh Malog Leona
“Zašto opet vičete?!” – povikala sam, ne mogavši više izdržati tišinu i napetost koja je ispunila Leonov mali stan na trećem spratu u Novom Zagrebu. Njegova mama, gospođa Ivana, okrenula se prema meni s očima punim suza, dok je otac, gospodin Dario, samo slegnuo ramenima i izašao iz sobe. Leon je sjedio na podu, grlio koljena i gledao u prazno. Bio je to prizor koji sam viđala prečesto otkako sam postala njegova najbolja prijateljica.
Moje ime je Nina. Imam jedanaest godina i živim u Sarajevu, ali svakog ljeta dolazim kod bake u Zagreb. Leon i ja smo se upoznali na igralištu ispred zgrade. On je imao osmijeh koji je mogao rastopiti i najhladnije srce, ali posljednjih mjeseci taj osmijeh je nestajao. Zamijenila ga je sjena tuge koju nisam znala kako otjerati.
Jednog dana, dok smo se ljuljali na staroj ljuljački iza škole, Leon mi je šapnuo: “Nina, mislim da će se moji roditelji rastati.” Njegov glas je drhtao, a ja sam osjetila kako mi srce tone. Nisam znala što reći. U mojoj porodici nije bilo svađa – mama i tata su uvijek sve rješavali razgovorom. Ali kod Leona je bilo drugačije. Svaka sitnica bila je povod za novu svađu: neplaćeni računi, kasni dolasci s posla, zaboravljene godišnjice.
“Neće se rastati,” slagala sam ga, više zbog sebe nego zbog njega. “Samo su umorni. Sve će biti dobro.”
Ali nije bilo dobro. Svađe su postajale sve glasnije, a Leon je sve češće dolazio kod mene doma, tražeći mir koji nije mogao pronaći među svojim zidovima. Moja mama, Sanja, uvijek bi mu napravila toplu čokoladu i pustila ga da gleda crtiće sa mnom. Jedne večeri, dok smo gledali “Vlak u snijegu”, Leon je tiho zaplakao.
“Nina, ja ne želim da tata ode. Ne želim da mama plače svaku noć. Što da radim?” pitao me kroz suze.
Nisam imala odgovor. Osjećala sam se bespomoćno, ali nisam htjela odustati od njega. Sutradan sam odlučila razgovarati s njegovom mamom.
“Gospođo Ivana, Leon vas treba. On pati zbog svega ovoga,” rekla sam joj dok smo sjedile u kuhinji.
Pogledala me iznenađeno, a zatim spustila pogled na ruke.
“Znam, Nina… Ali ponekad odrasli ne znaju kako dalje. Ponekad ljubav nestane i ostane samo navika ili bol.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Kako ljubav može nestati? Zar nije ljubav nešto što traje zauvijek?
Sljedećih dana pokušavala sam sve: organizirala sam zajedničke igre u parku za Leona i njegove roditelje, crtali smo porodične slike i ostavljali ih na hladnjaku, čak sam pisala pisma gospodinu Dariju u kojima sam ga podsjećala na lijepe trenutke koje su proveli zajedno. Ali ništa nije pomagalo.
Jedne večeri čula sam Leona kako viče na roditelje:
“Zašto se više ne volite? Zašto ne možete biti kao prije?”
Njegova mama ga je zagrlila i zaplakala. Otac je samo šutio.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj porodici, o tome koliko uzimam zdravo za gotovo mir koji imamo kod kuće. Pitala sam se koliko još djece u Bosni i Hrvatskoj prolazi kroz isto što i Leon – koliko njih šuti i trpi jer ne zna kome se obratiti.
Ljeto se bližilo kraju. Morala sam se vratiti u Sarajevo. Leon me ispratio do autobusa, držeći me za ruku kao da me nikada neće pustiti.
“Hoćeš li me zaboraviti ako moji roditelji odu jedno od drugog?” pitao je tiho.
“Nikada,” odgovorila sam odlučno. “I uvijek ću biti tu za tebe, bez obzira na sve.”
Vratila sam se kući s osjećajem poraza. Nisam uspjela spasiti Leonovu porodicu. Ali možda to nije bila moja bitka – možda djeca ne mogu popraviti ono što odrasli unište svojom šutnjom i tvrdoglavošću.
Danas, godinama kasnije, još uvijek se pitam: Jesam li mogla učiniti više? Koliko nas nosi tuđe tuge u sebi jer ne znamo kako pomoći? I što znači biti pravi prijatelj kad svijet odraslih postane pretežak za dječja leđa?