Nikolina nikada nije bila dovoljno dobra za Marka: Istina o ljubavi i društvenim razlikama

“Nikolina, jesi li sigurna da si obukla pravu haljinu za večeru kod mojih?” Marko je nervozno pogledavao prema meni dok smo se vozili kroz kišnu noć prema njegovoj kući na Pantovčaku. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke su mi se znojile. Pogledala sam ga, pokušavajući sakriti nesigurnost. “Marko, to je jedina haljina koju imam za ovakve prilike. Znaš da nisam odrasla u porodici koja ima ormare pune svečanih stvari.”

On je samo uzdahnuo i okrenuo glavu prema prozoru. Kišne kapi su klizile niz staklo, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže. Prvi put idem kod njegove porodice, a već osjećam da ne pripadam tom svijetu.

Kad smo stigli, vrata je otvorila njegova majka, gospođa Vesna, žena s oštrim pogledom i usnama stisnutim u tanku crtu. “Dobro večer, Marko. I… Nikolina, je li?” Njen pogled je prešao preko mene kao da procjenjuje robu na tržnici. “Uđi, ali molim te, izuj cipele. Ovdje pazimo na parket.”

U hodniku sam čula šapat njegovog mlađeg brata Filipa: “Mama, jesi vidjela njenu torbu? Izgleda kao iz second handa.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama, ali sam progutala suze i nasmiješila se.

Večera je bila tiha, napeta. Markov otac, gospodin Zvonimir, postavljao je pitanja o mom porijeklu: “Iz kojeg dijela Bosne dolaze tvoji roditelji? Čime se bave?” Odgovarala sam iskreno: “Moj otac radi kao vozač kamiona u Sarajevu, mama je medicinska sestra.” Vidjela sam kako Vesna podiže obrve i tiho šapće nešto Marku na uho.

Nakon večere, Marko me povukao u stranu. “Znam da nije bilo lako, ali molim te, potrudi se još malo. Oni samo žele najbolje za mene.” Osjetila sam kako mi se srce lomi. Zar nisam dovoljno dobra? Zar ljubav nije dovoljna?

Sljedećih mjeseci borila sam se s njihovim predrasudama. Svaki put kad bih došla kod njih, Vesna bi me pitala: “Jesi li sigurna da znaš koristiti perilicu za suđe? Kod nas je sve automatizirano.” Filip bi mi dobacivao: “Jesi li ikad bila na skijanju? Kod nas je to tradicija svake zime.” Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj vezi.

Moja mama me tješila telefonom: “Nikolina, dijete moje, nemoj dozvoliti da te gaze. Ako te voli, borit će se za tebe.” Ali Marko je sve više popuštao pod pritiskom svoje porodice. Počeo je kasniti na naše sastanke, otkazivati planove u zadnji čas. Jedne večeri, dok smo šetali uz Savu, rekao mi je: “Možda bismo trebali napraviti pauzu. Moji roditelji misle da nisi za mene. Kažu da će mi biti lakše s nekim iz našeg kruga.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši. “Marko, zar ti misliš isto?” Pogledao me u oči i šutio. To je bio odgovor koji nisam željela čuti.

Narednih dana nisam izlazila iz stana. Prijateljica Lana me tješila: “Zaslužuješ nekoga tko će te voljeti bez uvjeta. Nisi ti kriva što si odrasla bez novca i veza.” Ali ja sam osjećala samo prazninu.

Jednog dana dobila sam poruku od Vesne: “Draga Nikolina, nadam se da ćeš pronaći nekoga tko ti više odgovara. Marko zaslužuje djevojku koja razumije naš način života.” Nisam odgovorila. Samo sam obrisala poruku i zaplakala.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila snage da nastavim dalje. Upisala sam dodatni tečaj engleskog jezika i pronašla posao u jednoj turističkoj agenciji. Polako sam vraćala vjeru u sebe.

Jednog dana srela sam Marka na tramvajskoj stanici. Bio je s nekom djevojkom iz centra grada, smijali su se i držali za ruke. Pogledao me kratko i skrenuo pogled. Osjetila sam bol, ali i olakšanje.

Danas znam da vrijedim više od tuđih očekivanja i predrasuda. I dalje vjerujem u ljubav, ali sada znam da prava ljubav ne traži rodoslovlje ni saldo na računu.

Ponekad se pitam: Koliko nas još pati zbog tuđih predrasuda? Hoće li ikada ljubav biti važnija od prezimena i porijekla?