Nikolina nikad nije htjela djecu. Sada me moli za pomoć, a ja ne znam mogu li joj dati ono što traži

“Mama, ne mogu ovo sama. Molim te, pomozi mi.” Nikolina je stajala na pragu dnevnog boravka, oči crvene od plača, ruke stisnute u šake kao da se drži za posljednje ostatke snage. U tom trenutku, sve što sam znala o svojoj kćeri – njezina tvrdoglavost, njezina uvjerenja, njezina borba protiv svega što je mirisalo na tradiciju – srušilo se pred mojim očima.

Nikolina nikad nije htjela djecu. Odrasla je u Zagrebu, u vrijeme kad su svi oko nas govorili kako je pravo vrijeme za udaju i djecu čim završiš fakultet. Ona je uvijek bila drugačija. “Neću biti kao ti, mama. Neću žrtvovati svoj život za nekoga drugoga.” To mi je rekla kad joj je bilo dvadeset i dvije, nakon što sam joj spomenula da bi bilo lijepo imati unuke. Tada sam osjetila bol, ali sam je pustila. Bila je moja kćer, moja krv, i znala sam da mora pronaći svoj put.

Godinama sam gledala kako gradi karijeru u jednoj marketinškoj agenciji. Putovala je, izlazila s prijateljicama, mijenjala dečke kao čarape. Uvijek je govorila: “Djeca su teret. Želim slobodu.” Ja sam šutjela, iako me boljelo. Nisam željela biti ona majka koja pritišće.

A sada, nakon trideset i pet godina života po svojim pravilima, Nikolina stoji predamnom slomljena. “Trudna sam, mama. Ivan me ostavio čim sam mu rekla. Ne znam što da radim. Ne želim ovo dijete… ali ne mogu ga ni odbaciti.”

Osjetila sam kako mi srce tone. Ivan – onaj tihi dečko iz Splita kojeg sam jedva upoznala na jednom ručku – nestao je čim je postalo ozbiljno. Nikolina je ostala sama s djetetom koje nikad nije željela.

“Sine…” pokušala sam je zagrliti, ali ona se odmakla.

“Ne tražim da me tješiš. Samo… možeš li biti uz mene? Ne znam hoću li moći voljeti ovo dijete. Bojim se da ću biti loša majka kao što sam uvijek mislila da si ti bila meni.”

Te riječi su me pogodile jače nego što bih ikad priznala. Koliko puta sam noću plakala jer nisam znala jesam li dobra majka? Koliko puta sam se pitala jesam li joj dala previše slobode ili premalo ljubavi?

“Nikolina, svi griješimo. I ja sam griješila. Ali ljubav… ljubav se rodi kad najmanje očekuješ.”

Sjedile smo satima te noći, šutjele ili plakale svaka za sebe. Sutradan sam otišla na posao u školu kao da se ništa nije dogodilo, ali cijeli dan nisam mogla prestati razmišljati o njoj. U zbornici su kolegice pričale o svojim unucima, o tome kako im pomažu oko djece jer “danas mladi ne znaju ništa bez nas”. Ja sam šutjela.

Navečer me Nikolina nazvala: “Mama, možeš li doći? Ne mogu biti sama.”

Ušla sam u njezin stan na Trešnjevci i zatekla je kako sjedi na podu među razbacanim papirima – testovi trudnoće, letci o pobačaju, brojevi psihologa. “Ne znam što da radim!” viknula je kad me ugledala.

Sjele smo na pod zajedno.

“Što god odlučiš, bit ću uz tebe,” rekla sam tiho.

“Ali što ako ga rodim i ne zavolim ga? Što ako budem kao ti – uvijek umorna, uvijek nezadovoljna? Sjećaš se kad si vikala na mene jer nisam pospremila sobu? Sjećaš se kad si plakala jer tata nije došao kući? Ja to ne želim svom djetetu!”

Nisam imala odgovore. Samo suze.

Tjedni su prolazili u neizvjesnosti. Nikolina je išla na preglede sama ili sa mnom. Ivan se nije javljao. Moja sestra Marija mi je rekla: “Pusti je neka sama odluči. Ne možeš živjeti njezin život.” Ali kako pustiti vlastito dijete kad vidiš da se raspada?

Jedne večeri Nikolina mi je priznala: “Svi misle da žene odmah osjete ljubav prema djetetu čim saznaju da su trudne. Ja ne osjećam ništa osim straha i gađenja prema sebi.”

“Znaš,” odgovorila sam joj, “kad si se ti rodila, nisam odmah osjetila ljubav. Bila sam prestravljena. Tata nije bio uz mene, baka mi je stalno govorila da ništa ne radim kako treba… Ali s vremenom sam naučila voljeti tebe više od svega na svijetu.”

Po prvi put vidjela sam suze olakšanja u njezinim očima.

Kad je došao dan poroda, Nikolina me držala za ruku i vikala: “Ne mogu! Ne želim!” A onda se začuo prvi plač njezine kćeri – moje unuke – i sve se promijenilo u sekundi.

Prvi mjeseci bili su pakao. Nikolina nije spavala, dojila je s mukom, često bi mi rekla: “Zašto si mi dopustila ovo? Zašto nisi bila stroža kad sam bila mlađa? Možda bih sad bila spremna!”

Jedne noći, dok sam ljuljala malu Saru u naručju i gledala Nikolinu kako spava iscrpljena na kauču, shvatila sam: majčinstvo nije nešto što naučiš iz knjiga ili od drugih žena u zbornici ili na kavi u kvartovskoj slastičarni. To je borba sa sobom, sa svojim strahovima i nesigurnostima.

Danas Sara ima šest mjeseci. Nikolina još uvijek ima loše dane – ponekad me moli da ostanem preko noći jer ne može podnijeti plač djeteta; ponekad me grli i zahvaljuje što nisam odustala od nje ni onda kad je ona odustajala od sebe.

Pitam se često: Jesam li joj dala previše slobode ili premalo podrške? Jesmo li mi žene ikad dovoljno dobre majke svojim kćerima? Ili samo radimo najbolje što znamo dok čekamo da nas život iznenadi?

Možda nema pravog odgovora… Što vi mislite – gdje završava naša odgovornost kao roditelja i počinje njihova borba?