Niko Nije Htio Dovesti Unuka za Vikend, a Njemu Nisu Dopuštali da Posjeti Njihov Dom: Priča o Ocu Koji Još Uvijek Ne Može Govoriti o Sinu Bez Suza

“Ne možeš ga dovesti ovdje, Ivane! Rekla sam ti već sto puta!” vrištala je moja majka dok sam stajao na pragu njezinog stana u Osijeku, držeći Luku za ruku. Luka je imao samo šest godina, a već je osjećao težinu svijeta na svojim malenim ramenima. Pogledao me velikim, smeđim očima punim pitanja koja nisam znao kako odgovoriti.

“Ali, mama… On je tvoj unuk,” pokušao sam tiho, gotovo moleći.

“Nije stvar u njemu! Stvar je u tebi i tvojoj ženi! Nikad niste znali postaviti granice!”

Zatvorila je vrata pred našim nosom. Luka se nije rasplakao. Samo je šutio, stisnuo mi ruku i gledao u pod. Tog trenutka sam shvatio da nešto nepovratno puca u našoj obitelji.

Moja supruga Mirela i ja godinama smo pokušavali dobiti dijete. Nakon tri spontana pobačaja i bezbroj neprospavanih noći, Luka nam je bio čudo. Sve smo mu dali – ljubav, pažnju, igračke, najbolje škole. Možda smo ga i previše štitili, ali tko ne bi? Bio je naše jedino dijete, naša nada.

Ali Luka nije bio kao druga djeca. Bio je povučen, često zamišljen. U školi su ga zadirkivali jer nije volio nogomet ni tučnjave. Volio je crtati i čitati bajke. Učiteljica mi je jednom rekla: “Vaš sin ima bogat unutarnji svijet, ali teško se uklapa.” Nisam znao što to znači. Samo sam želio da bude sretan.

Moji roditelji, stari Slavonci, nisu razumjeli njegovu osjetljivost. “Daj mu loptu u ruke! Nek ide s dečkima van!” govorio bi otac. Majka bi samo odmahivala glavom kad bi ga vidjela kako sjedi s knjigom.

S vremenom su nas prijatelji počeli izbjegavati. Prvo su prestali dolaziti na kavu, onda su prestali zvati Luku na rođendane. “Nije on za naše društvo,” šaputale su susjede Mireli dok bi vješala veš na balkonu.

Najgore je bilo kad su moji roditelji rekli da ne žele da Luka dolazi kod njih za vikend. “Ne znamo što ćemo s njim. Samo sjedi i šuti. Djeca trebaju biti vesela!”

Mirela je plakala noćima. Ja sam pokušavao biti jak, ali osjećao sam se kao da gubim tlo pod nogama. Luka je sve više vremena provodio sam u svojoj sobi. Počeo je crtati tamne slike – kišu, oluje, usamljene likove.

Jednog dana, kad je imao četrnaest godina, došao sam kući ranije s posla i zatekao ga kako sjedi na podu, okružen zgužvanim papirima. “Tata, zašto me nitko ne voli?” pitao me tiho.

Nisam imao odgovor. Samo sam ga zagrlio i plakao s njim.

Godine su prolazile. Luka je upisao srednju umjetničku školu u Zagrebu. Bio sam ponosan na njega, ali i zabrinut. Znao sam da će mu biti teško u velikom gradu bez podrške obitelji.

Mirela i ja smo se udaljili jedno od drugog. Svađe su bile svakodnevne – oko novca, oko Luke, oko prošlosti koju nismo mogli promijeniti.

Jedne zime stigla je vijest koja mi je slomila srce. Luka je nestao. Prijatelji iz škole rekli su da se povukao u sebe nakon što su ga ismijavali zbog njegovih crteža i načina odijevanja.

Tražili smo ga danima. Policija nije mogla pomoći više od toga da nas tješi praznim riječima.

Našli su ga nakon tjedan dana u napuštenoj zgradi na periferiji grada. Bio je živ, ali slomljen – psihički i fizički iscrpljen.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Luka se nikad nije vratio kući. Otišao je živjeti kod prijatelja u Rijeku i prekinuo svaki kontakt s nama.

Mirela nije izdržala tu bol – razboljela se i umrla godinu dana kasnije.

Danas sjedim sam u praznom stanu i gledam Lukine crteže na zidu. Ponekad dobijem razglednicu iz nekog grada – Pariza, Berlina, Sarajeva – ali nikad ne piše ništa osim crteža.

Pitam se gdje smo pogriješili? Je li ljubav dovoljna kad ne znaš kako voljeti drugačije dijete? Hoće li mi ikad oprostiti što nisam bio bolji otac?

I vi koji ovo čitate – jeste li ikada zatvorili vrata pred nekim tko vas najviše treba?