Nikada Nije Bila Naša: Priča o Snahi Koju Nismo Prihvatili

“Ne mogu vjerovati da si je opet doveo ovdje, Ivane!” viknula sam dok su ulazili u dnevni boravak. Lejla je stajala iza njega, stisnutih usana, pogleda spuštenog u pod. Moja sestra Mirela samo je zakolutala očima i šapnula mi: “Opet ona…”

Bilo je to treće obiteljsko okupljanje na kojem se pojavila. Prvi put smo svi bili pristojni, ali već tada sam osjetila hladnoću u zraku. Lejla nije bila iz našeg kraja, odrasla je u Sarajevu, a mi smo iz malog mjesta kod Osijeka. Njezina tišina, povučenost i način na koji je izbjegavala naše šale i običaje – sve mi je to smetalo. “Zašto ne jedeš s nama? Što ti fali naša sarma?” pitala sam je jednom, a ona je samo tiho odgovorila: “Nisam gladna, hvala.”

Moja kćerka Ana nije skrivala svoje mišljenje. “Mama, ona ti se pravi fina, ali vidiš da nas sve gleda s visoka.” Otac je šutio, ali znam da mu nije bilo pravo što Ivan dovodi nekoga tko ne razumije naše običaje. Čak su i moji unuci, inače veseli i otvoreni, bili rezervirani prema njoj.

Jedne večeri, nakon što su otišli kući, Ivan me nazvao. “Mama, molim te, pokušaj je upoznati. Lejla nije loša osoba.” Ali ja nisam mogla. Osjećala sam kao da gubim sina. Kao da ga ona odvlači od nas. Počela sam primjećivati kako se Ivan mijenja – sve rjeđe dolazi kući, ne javlja se na telefon, a kad dođe, uvijek je s njom.

Na Božić sam odlučila reći što mislim. “Ivane, zar ne vidiš da ona ne pripada ovdje? Svi smo protiv toga da budete zajedno.” Ivan me pogledao s tugom u očima kakvu nikad prije nisam vidjela. “Mama, ako moraš birati između mene i nje – biraj mene. Ali ako ne možeš prihvatiti Lejlu, više neću dolaziti.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći. Mirela je kasnije rekla: “Ma pusti ga, proći će ga to. Nema ona što tražiti ovdje.” Ali nije prošlo. Ivan se stvarno prestao javljati. Ana je pokušavala doći do njega preko društvenih mreža, ali bezuspješno. Otac je šutio još više nego prije.

Mjeseci su prolazili. Čula sam od susjede da su Ivan i Lejla kupili stan u Sarajevu. Počela sam razmišljati o svemu što sam rekla i napravila. Je li stvarno toliko važno odakle je netko? Je li važno što ne voli našu sarmu ili što ne priča puno? Počela sam se pitati jesam li ja ta koja je pogriješila.

Jednog dana stiglo mi je pismo. Ivanovo rukopisno pismo. Drhtavim rukama otvorila sam ga.

“Mama,

Znam da ti je teško prihvatiti Lejlu jer nije iz naše sredine i jer je drugačija. Ali ona me voli i ja volim nju. Nisam mogao više podnositi kako se prema njoj odnosite. Znaš li koliko puta je plakala nakon vaših komentara? Znaš li koliko puta sam i ja poželio da sve bude drugačije? Ali ne mogu birati između vas i nje – to nije pošteno ni prema meni ni prema njoj.

Volio bih da jednog dana možeš vidjeti ono što ja vidim u njoj.

Tvoj sin Ivan”

Plakala sam cijelu noć nakon toga pisma. Prvi put sam se zapitala – jesam li ja ta koja razara obitelj? Svi smo uvijek govorili kako su naši običaji najvažniji, ali što ako su ljubav i poštovanje važniji?

Prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila hrabrosti nazvati ga. Nije se javio. Poslala sam mu poruku: “Ivane, oprosti mi. Želim upoznati Lejlu onako kako ti vidiš nju.” Odgovora nije bilo.

Na sljedećem obiteljskom okupljanju svi su pričali o Ivanu kao o nekome tko nas je izdao. Ja sam šutjela i gledala u praznu stolicu gdje je uvijek sjedio moj sin.

Danas sjedim sama u kuhinji i razmišljam: Što znači biti obitelj? Je li važnije čuvati tradiciju ili prihvatiti različitost? Jesmo li mi izgubili sina ili on nas?

Možda će mi netko od vas reći – jesam li pogriješila? Da ste na mom mjestu, biste li vi mogli prihvatiti nekoga tko nije vaš? Koliko daleko treba ići zbog ljubavi prema djetetu?