Neželjeni gost za stolom
“Ne mogu vjerovati da si ga opet pozvao!” viknula sam na brata dok smo stajali u kuhinji, daleko od znatiželjnih pogleda. “Znaš koliko mi je neugodno u njegovom društvu.”
“Ana, molim te, smiri se,” odgovorio je Marko, moj brat, pokušavajući ostati smiren. “Ivan je moj prijatelj već godinama i znaš da mu je teško otkako ga je žena ostavila.”
“To nije moj problem,” odbrusila sam, osjećajući kako mi se srce ubrzava. “Ali njegov nedostatak osnovne higijene i manira jest.”
Marko je uzdahnuo i prošao rukom kroz kosu. “Samo pokušaj biti ljubazna večeras, u redu? Mama i tata su tu, ne želim scenu.”
Nisam imala snage za daljnju raspravu. Već sam osjećala kako mi se želudac okreće pri pomisli na večeru s Ivanom. Uvijek je imao taj način da me izluđuje svojim neprimjerenim komentarima i ponašanjem koje je graničilo s nepristojnošću.
Kada smo se vratili u blagovaonicu, Ivan je već sjedio za stolom, bez da je oprao ruke nakon što je popravljao auto ispred kuće. Njegove prljave ruke bile su očigledne na bijelom stolnjaku, a ja sam osjetila kako mi se lice crveni od srama.
“Ana!” uzviknuo je veselo, kao da smo najbolji prijatelji. “Kako ide posao? Još uvijek radiš u onoj firmi?”
“Da, još uvijek,” odgovorila sam kratko, pokušavajući ignorirati njegovu prisutnost.
Večera je tekla sporo, a svaki zalogaj bio je težak kao kamen. Ivan je pričao o svojim najnovijim avanturama, uključujući i onu kada je skoro izgubio posao zbog svađe s nadređenim. Moji roditelji su ga slušali s blagim osmijehom, kao da su navikli na njegove priče.
“Znaš, Ana,” rekao je iznenada, prekidajući moju tišinu. “Uvijek sam mislio da bi ti i ja mogli biti dobar par.”
Zastala sam s vilicom u zraku, nesposobna vjerovati svojim ušima. “Molim?” upitala sam, pokušavajući zadržati miran ton.
“Pa, mislim da bi bilo zabavno,” nastavio je s osmijehom koji mi se nije sviđao. “Oboje smo slobodni, zar ne?”
Osjetila sam kako mi krv ključa. “Ivan, mislim da si pogrešno shvatio naš odnos,” rekla sam hladno.
Marko me pogledao s upozorenjem u očima, ali nisam mogla više šutjeti. “Nisam zainteresirana za bilo kakvu vrstu odnosa s tobom osim prijateljskog,” dodala sam odlučno.
Ivan se nasmijao, kao da sam rekla nešto smiješno. “Ah, Ana, uvijek si bila tako ozbiljna,” rekao je i nastavio jesti kao da se ništa nije dogodilo.
Večera se nastavila u napetoj tišini. Moji roditelji su pokušavali održati razgovor živim, ali ja sam bila previše ljuta da bih sudjelovala. Kada je konačno došlo vrijeme za desert, ispričala sam se i otišla u kuhinju pod izgovorom da trebam pomoći Marku.
“Ne mogu vjerovati da si to dopustio,” rekla sam mu čim smo bili sami.
“Ana, molim te,” rekao je umorno. “Znaš kakav je Ivan. Pokušava biti duhovit na svoj način.”
“To nije duhovito,” odgovorila sam oštro. “To je nepristojno i ponižavajuće.”
Marko nije imao odgovora na to. Samo je slegnuo ramenima i vratio se natrag u blagovaonicu.
Kada sam se vratila za stol, Ivan je već ustao i spremao se otići. “Bilo mi je drago vidjeti te opet, Ana,” rekao je s osmijehom koji nisam mogla podnijeti.
“I tebi također,” odgovorila sam kroz stisnute zube.
Nakon što su svi otišli, sjela sam za stol i gledala u prazne tanjure ispred sebe. Osjećala sam se iscrpljeno i frustrirano. Kako mogu nastaviti dolaziti na obiteljske večere kada znam da će Ivan uvijek biti tu?
Možda bih trebala razgovarati s Markom ozbiljnije o tome kako se osjećam ili možda jednostavno prestati dolaziti na večere kada znam da će Ivan biti prisutan. Ali kako reći bratu da njegov najbolji prijatelj nije dobrodošao u mom životu?
Je li moguće pronaći ravnotežu između obiteljskih obaveza i osobnog mira? Možda nikada neću saznati odgovor.