Nevjesta bez gostiju: Istina koja je razdvojila moju porodicu
“Zašto nema nikoga? Gdje su svi?” pitala sam tiho, gledajući kroz prozor sale na rubu Sarajeva, dok su kišne kapi klizile niz staklo. Moja kuma, Ivana, stisnula mi je ruku. “Ajla, možda su zapeli u gužvi. Znaš kakav je petak popodne.”
Ali znala sam da nije do gužve. Znala sam to već mjesecima, dok sam gledala kako mi se porodica raspada pred očima, a ja pokušavam sve držati na okupu. Danas, na dan moje svadbe s Edinom, stolovi su zjapili prazni. Samo nekoliko prijatelja i Edinova dalja rodbina sjedili su u tišini, izbjegavajući moj pogled.
Majka mi je stajala uz vrata, ukočena, s licem koje je govorilo više od riječi. Otac nije došao. Brat Amar sjedio je u kutu, zureći u telefon. Baka Ruža, jedina koja mi je uvijek bila oslonac, šutjela je i brisala suze maramicom.
“Ajla, hajde da nazdravimo. Možda će se još neko pojaviti,” šapnuo je Edin, pokušavajući sakriti razočaranje.
Ali nisam više mogla šutjeti. Godinama sam nosila teret tuđe sramote i laži. Danas, kad su svi okrenuli leđa meni – ne Edinu, ne svadbi – nego meni kao osobi, znala sam da je vrijeme da progovorim.
Ustala sam i uzela mikrofon. Sala je utihnula. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Znam da ste svi primijetili prazne stolove,” počela sam drhtavim glasom. “Znam i zašto ste ovdje samo vi – oni koji me još uvijek volite ili barem poštujete dovoljno da dođete.”
Pogledala sam majku. Skrenula je pogled.
“Godinama sam šutjela o onome što se dogodilo prije deset godina. O tome zašto moj otac danas nije ovdje. O tome zašto me brat više ne gleda u oči. O tome zašto me pola porodice izbjegava kao da sam guba.”
Osjetila sam kako mi glas jača dok izgovaram riječi koje su me godinama gušile.
“Prije deset godina, kad sam imala samo sedamnaest, otac me natjerao da lažem za njega. Da potpišem izjavu kojom potvrđujem da nisam vidjela ništa kad je on… kad je on udario našu susjedu Nadu jer ga je optužila za krađu drva iz šume. Svi ste znali da lažem. Svi ste šutjeli jer ste mislili da štitite porodicu. Ali niste štitili mene!”
Neko je tiho zajecao u kutu sale.
“Od tog dana, ja nisam više bila vaša Ajla. Bila sam ona koja laže, ona koja štiti nasilnika, ona koja ne zaslužuje ljubav ni poštovanje. I danas ste to pokazali – ostavili ste me samu na dan kad sam trebala biti najsretnija žena na svijetu.”
Okrenula sam se prema majci.
“Mama, znam da si me voljela na svoj način. Ali nisi me zaštitila. Nisi me nikad pitala kako mi je bilo lagati pred policijom, gledati Nadu kako plače i moli za pravdu. Nisi me pitala ni kad sam noćima plakala jer me Amar mrzio što nisam rekla istinu.”
Majka je zaplakala i istrčala iz sale.
Edin mi je prišao i zagrlio me pred svima.
“Ajla, ponosan sam na tebe,” šapnuo mi je na uho.
Baka Ruža ustala je i došla do mene.
“Dijete moje, oprosti što nisam imala snage stati uz tebe kad si to najviše trebala,” rekla je kroz suze.
Osjetila sam olakšanje koje nisam poznavala godinama. Kao da mi je neko skinuo ogroman teret s leđa.
Prijateljica Sanja prišla mi je i zagrlila me.
“Zaslužuješ bolje od njih svih,” rekla je tiho.
Ostatak večeri prošao je u tišini i suzama, ali i u nekoj novoj bliskosti s onima koji su ostali uz mene.
Nakon svadbe, majka mi se nije javljala mjesecima. Otac mi nikad nije oprostio što sam progovorila. Brat se polako vraćao u moj život, ali povjerenje smo gradili ispočetka.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam istinu rekla baš tada, pred svima, na dan koji je trebao biti slavlje ljubavi. Ali znam da više nisam ona Ajla koja šuti i trpi zbog tuđih grijeha.
Možda sam izgubila porodicu kakvu sam znala, ali sam dobila sebe natrag.
I sada vas pitam: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li istina vrijedi više od porodičnog mira?