Nevidljivi potencijal: Majčina borba za snove svog djeteta

“Mama, zašto trava raste prema gore, a ne prema dolje?” – pitao me Tarik dok sam pokušavala završiti projekt za posao, sjedeći za kuhinjskim stolom pretrpanim papirima i šalicom hladne kave. Pogledala sam ga, umorna, s glavom punom rokova i neplaćenih računa, i automatski odgovorila: “Zato što je tako priroda odredila, sine.” Nisam ni primijetila kako mu je lice palo, kako je pogledao kroz prozor prema dvorištu, gdje su djeca iz susjedstva igrala nogomet, a on je, kao i obično, ostao po strani.

Nisam imala vremena za duga objašnjenja. Kao samohrana majka u malom bosanskom gradu, gdje svi sve znaju i gdje je svaka greška tema za ogovaranje, naučila sam da se snalazim sama. Moj bivši muž, Ivan, otišao je prije četiri godine, ostavivši nas s obećanjem da će se javiti, ali osim nekoliko poruka za rođendan, više ga nismo vidjeli. Tarik je bio tih, povučen dječak, uvijek s knjigom u ruci, ali rijetko s osmijehom na licu.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ga kako razgovara sam sa sobom u svojoj sobi. Približila sam se i čula: “Možda mama zna, ali nema vremena. Možda ću sam pronaći odgovor.” Osjetila sam knedlu u grlu. Jesam li ja ta koja mu ne dopušta da raste, da pita, da sanja?

Sljedećeg dana, dok sam ga vodila u školu, susreli smo susjedu Ružu. “Tarik je opet sam? Zašto ne ide na nogomet kao ostali dječaci?” pitala je, s onim poznatim tonom koji bode ravno u srce. “On voli čitati i crtati, Ružo. Nije svako dijete isto,” odgovorila sam, ali sam osjetila kako me sumnjičavo promatra. U našem gradu, dječaci koji ne igraju nogomet ili ne idu na pecanje s očevima, uvijek su bili tema za šaputanja.

Te večeri, Tarik je došao do mene s crtežom. Nacrtana trava, korijenje, sunce, kapljice kiše. “Mama, mislim da sam shvatio zašto trava raste prema gore. Sunce je gore, a voda dolje. Možda zato?” Pogledala sam ga, prvi put zaista, i shvatila da je moj sin genijalac na svoj način. Ali ja sam ga sputavala, svojim umorom, svojim strahovima, svojim kratkim odgovorima.

Odlučila sam nešto promijeniti. Prijavila sam ga na radionicu iz prirodnih znanosti u lokalnom domu kulture. Kad sam mu rekla, oči su mu zasjale. “Stvarno, mama? Mogu li ići?” “Naravno, sine. Vrijeme je da ti pokažem da vjerujem u tebe.”

Na prvoj radionici, Tarik je bio najmlađi, ali i najznatiželjniji. Voditeljica, profesorica Jasna, odmah ga je primijetila. “Tvoj sin ima nevjerojatna pitanja. Znate li to?” pitala me nakon radionice. Osjetila sam ponos, ali i sram što to nisam prije vidjela.

No, nije sve išlo glatko. U školi su ga počeli zadirkivati. “Štreber! Znanstvenik!” vikali su za njim. Jednog dana došao je kući uplakan. “Mama, zašto me ne vole? Zašto ne mogu biti kao ostali?” Zagrlila sam ga i rekla: “Sine, svijet treba i nogometaše i znanstvenike. Ti si poseban, i to je tvoja snaga.”

Ali ni meni nije bilo lako. Na poslu su mi zamjerali što ranije odlazim da bih ga vodila na radionice. “Moraš birati, Alma. Ili posao ili dijete,” rekla mi je šefica. Nisam imala izbora. Tarik je bio moj svijet. Počela sam raditi noću, kad on zaspi, a danju sam bila uz njega. Umorila sam se, ali nisam odustajala.

Jedne večeri, dok sam radila na projektu za uređenje gradskog parka, Tarik je došao do mene s knjigom u ruci. “Mama, znaš li da biljke mogu komunicirati? Piše ovdje!” Pogledala sam ga i nasmijala se. “Nisam znala, ali sad želim naučiti s tobom.” Počeli smo zajedno istraživati, crtati, čitati. Naša veza se produbila.

Na kraju školske godine, Tarik je osvojio nagradu za najbolji projekt iz prirodnih znanosti. Cijeli grad je pričao o njemu. Ruža je došla do mene i rekla: “Alma, svaka čast. Tvoj sin je poseban.” Pogledala sam Tarika, koji je stajao ponosno, i znala sam da sam napravila pravu stvar.

Ali i dalje me muči pitanje: Jesam li mogla ranije prepoznati njegov potencijal? Koliko još djece u našim gradovima ostaje neprimijećeno, jer im ne damo priliku da rastu na svoj način?

“Možda nisam savršena majka, ali učim svaki dan. A vi, jeste li ikada propustili vidjeti nevidljivi potencijal u svom djetetu ili nekome koga volite?”