Nevidljiva bitka: Srce majke na raskršću
“Zar ti stvarno misliš da si uvijek u pravu? Da je tvoj način jedini ispravan?” Mirjana je stajala nasuprot mene, oči su joj bile crvene od suza, a glas joj je drhtao od bijesa. Ivan je sjedio za stolom, pogled prikovan za pod, šutio je kao i uvijek kad bi stvari postale preteške. U tom trenutku, u toj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, osjećala sam kako mi se srce cijepa na komadiće.
“Nisam… nisam to htjela,” prošaptala sam, ali Mirjana me nije ni čula. “Ti si uvijek tu, uvijek imaš nešto za reći, uvijek znaš bolje. Ivan više ne zna gdje mu je mjesto!”
Ivan je podigao pogled prema meni, ali nije rekao ništa. Ta tišina boljela je više od bilo kakvih riječi. Uvijek sam ga štitila, od svega i svih. Otkad mu je otac poginuo na gradilištu kad je imao samo šest godina, bila sam mu sve – i otac i majka. Možda sam ga previše voljela. Možda sam ga previše štitila.
“Možda je bolje da odem,” rekla sam tiho, osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima. Mirjana je samo slegnula ramenima i izašla iz kuhinje, ostavljajući Ivana i mene same.
“Ivane…” pokušala sam, ali on je odmahnuo glavom.
“Mama, molim te… Samo… pusti nas malo na miru.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga budila iz noćnih mora, kad sam mu nosila juhu dok je bio bolestan, kad sam radila dva posla da bi mogao studirati. Sve to sada nije značilo ništa.
Vratila sam se u svoj mali stan na Trešnjevci. Sjedila sam u mraku, gledala kroz prozor u svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Je li to zato što sam ga odgajala sama? Je li zato što nije imao brata ili sestru da ga nauče dijeliti? Je li zato što sam mu bila previše blizu?
Sljedećih dana Ivan mi se nije javljao. Nisam ga htjela zvati – nisam htjela biti ta koja uvijek prva popušta. Ali svaki zvuk mobitela tjerao mi je srce da preskoči.
Jednog popodneva, dok sam kupovala kruh u maloj pekari kod tržnice, srela sam susjedu Anicu.
“Jesi li dobro, Marija? Izgledaš nekako… umorno.”
“Ma znaš kako je… Obiteljske stvari,” pokušala sam se nasmiješiti.
Anica me pogledala onim svojim prodornim očima. “Znaš, moj Mato i ja smo se godinama svađali s njegovom mamom. Ali kad je umrla, shvatila sam koliko mi fali. Ponekad treba pustiti djecu da sami nauče.”
Te večeri dugo sam razmišljala o Aničinim riječima. Možda stvarno trebam pustiti Ivana da živi svoj život. Ali kako pustiti dijete koje si cijeli život štitio?
Nakon tjedan dana Ivan me nazvao.
“Mama, možemo li popričati?”
Srce mi je poskočilo. Dogovorili smo se naći u kafiću blizu njegovog stana.
Sjeo je preko puta mene, nervozno vrtio šalicu kave.
“Mirjana misli da te ne poštujem dovoljno. Da si previše uključena u naš život. Ali ja… ne znam kako da te isključim. Ti si mi sve što imam.”
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Ivane, ja samo želim da budeš sretan. Ako to znači da se moram povući… učinit ću to. Ali nemoj me potpuno izbaciti iz svog života. Ja nemam nikoga osim tebe.”
Pogledao me tužno.
“Ne želim te izgubiti, mama. Ali ne želim ni izgubiti Mirjanu. Ona mi je sada obitelj.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
“Znam… Znam da moraš birati nju. Samo… nemoj zaboraviti tko te podizao kad nikog drugog nije bilo.”
Nakon tog razgovora stvari su se promijenile. Više nisam išla kod njih bez najave. Nisam zvala svaki dan. Ponekad bi me Mirjana pozvala na ručak, ponekad ne bi ni odgovorila na poruku. Ivan bi došao jednom tjedno na kavu, ali razgovori su bili površni.
Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu – prisutna, ali nevidljiva.
Jednog dana dobila sam poruku od Ivana: “Mama, Mirjana je trudna.” Osjetila sam nalet sreće i tuge istovremeno – sreće jer ću postati baka, tuge jer nisam bila prva kojoj su to rekli.
Kad se rodila mala Lara, prvi put su me pozvali u bolnicu tek nakon što su svi drugi već bili tamo. Držala sam unuku u naručju i gledala Ivana kako nježno grli Mirjanu. U tom trenutku shvatila sam – moj sin više nije samo moj.
Vratila sam se kući i dugo plakala. Ali onda sam ustala, obrisala suze i odlučila – bit ću tu za njih kad god me budu trebali, ali više neću tražiti svoje mjesto na silu.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam ga toliko voljela? Je li moguće voljeti dijete previše? Ili je to jednostavno sudbina svake majke – da jednog dana postane nevidljiva?