Nestala sjena mog sina: Priča o tajnama, ljubavi i boli

“Gospođo, molim vas… ja sam Lejla, zaručnica vašeg sina. Ali… on je nestao. Dva tjedna ga nema. Nitko ne zna gdje je.”

Stajala je pred mojim vratima, uplakana, s podočnjacima i raščupanom kosom. Ruke su joj drhtale dok je stezala remen torbe. U tom trenutku srce mi je preskočilo. Luka? Moj Luka? Nestao? Nisam znala što reći, samo sam je nijemo pustila unutra.

“Sjednite, molim vas,” izustila sam napokon, osjećajući kako mi se noge tresu. Lejla je sjela na rub kauča, kao da se boji ostaviti trag. “Kako… kako to mislite nestao?”

Pogledala me kroz suze. “Zadnji put smo se vidjeli prije dva tjedna. Otišao je iz mog stana, rekao da mora nešto riješiti s posla. Od tada mu se gubi svaki trag. Policija kaže da odrasli ljudi imaju pravo nestati, ali… ovo nije Luka. On nikad ne bi samo tako otišao.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Luka mi nikada nije spomenuo Lejlu. Niti riječ o zaručnici, niti o planovima za budućnost. Uvijek je bio povučen, ali mislila sam da mi barem najvažnije stvari govori. “Jeste li sigurni… da ste mu zaručnica?” pitala sam tiho, osjećajući krivnju zbog sumnje.

Lejla je iz torbe izvukla prsten. “Ovo mi je dao prošli mjesec. Rekao je da želi život sa mnom. Gospođo, ja ga volim…”

Suze su joj ponovno navrle na oči, a meni su se misli vrtjele kao oluja. Gdje je moj sin? Zašto mi ništa nije rekao? Je li moguće da ga uopće ne poznajem?

Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji, gledala u Lukinu sliku iz djetinjstva i pokušavala pronaći znakove koje sam možda propustila. Moj muž, Ivan, samo je odmahnuo rukom kad sam mu ispričala što se dogodilo.

“Ma sigurno je negdje otputovao, znaš kakav je Luka. Uvijek sve radi na svoju ruku,” rekao je hladno, listajući novine.

“Ali Ivan, djevojka plače! Policija ne zna ništa! Što ako mu se nešto dogodilo?”

“Ne dramatiziraj, Marija. Odrastao je čovjek. Vratit će se kad mu dosadi lutati.”

Ali nisam mogla mirno sjediti. Sljedećih dana Lejla i ja smo zajedno obilazile Lukine prijatelje – Tomislava iz djetinjstva, kolegicu Anu s posla, čak i njegovog starog profesora s fakulteta. Svi su rekli isto: Luka se zadnjih mjeseci povukao, bio je zamišljen, često odsutan mislima.

Jedne večeri Lejla mi je priznala nešto što me šokiralo.

“Gospođo Marija… Luka je imao problema na poslu. Prijetili su mu otkazom zbog neke greške u projektu. Bio je pod velikim stresom… Ali nije htio pričati o tome ni sa mnom.”

Osjetila sam val krivnje – možda sam trebala više pitati, više slušati kad bi došao kući tih i umoran.

Prošlo je još nekoliko dana bez vijesti. Počela sam gubiti nadu. Svaki zvuk mobitela bio je nada i razočaranje u isto vrijeme.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Bio je to inspektor Džemal iz policije.

“Gospođo Marija, pronašli smo Lukin automobil napušten na parkingu kod stare tvornice u Žitnjaku. Nema tragova nasilja, ali unutra su njegove stvari.”

Osjetila sam kako mi se tijelo ledi. Lejla i ja smo odmah otišle tamo. Automobil je bio zaključan, unutra Lukina jakna i torba s dokumentima.

“Zašto bi ostavio sve ovo?” pitala sam kroz suze.

Lejla me zagrlila, obje smo plakale nasred parkinga dok su policajci obilazili oko nas.

Te noći sanjala sam Luku kao dijete – smije se na biciklu ispred zgrade, maše mi dok odlazi u školu. Probudio me osjećaj praznine koji me gušio.

Sljedećih dana pojavile su se glasine – neki su tvrdili da su ga vidjeli u Sarajevu, drugi da je viđen u Splitu s nekom ženom. Svaka informacija bila je lažna nada.

Ivan se sve više povlačio u sebe, nije htio razgovarati ni sa mnom ni s Lejlom.

“Možda ga jednostavno moramo pustiti,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za stolom u tišini.

“Kako možeš tako govoriti? To ti je sin!” viknula sam kroz suze.

“A što želiš da radim? Da poludim od brige? Možda nam Luka nešto poručuje ovim nestankom… Možda smo ga previše pritiskali.”

Te riječi su me pogodile kao nožem. Jesmo li ga stvarno gušili svojim očekivanjima? Jesam li ja kriva što mi se sin udaljio?

Lejla nije odustajala – svaki dan bi dolazila s novim informacijama koje bi pronašla na internetu ili od poznanika. Počela sam osjećati prema njoj nešto poput majčinske nježnosti – bila je jedina koja nije odustajala od mog djeteta.

Jednog dana stiglo je anonimno pismo: “Luka je dobro, ali treba vremena da razmisli o svemu.” Slova su bila isprintana na običnom papiru, bez potpisa.

Policija nije mogla ništa – pismo nije sadržavalo tragove.

Dani su prolazili u agoniji neizvjesnosti. Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg odnosa – kad sam ga zadnji put zagrlila? Jesam li mu rekla da ga volim?

Lejla i ja sjedile smo na klupi ispred zgrade kad mi je tiho rekla:

“Znate… ja bih voljela imati majku kao vi.”

Pogledala sam je kroz suze i shvatila koliko nas bol može povezati.

Prošlo je mjesec dana od Lukinog nestanka kad sam dobila poruku: “Mama, dobro sam. Molim te nemoj me tražiti još neko vrijeme. Volim vas.”

Nisam znala trebam li plakati od sreće ili tuge.

Sada sjedim sama u njegovoj sobi i pitam se – koliko zapravo poznajemo one koje volimo najviše? Jesmo li ikada spremni čuti istinu o njima?

Možda će mi netko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste mogli pustiti svoje dijete ili biste tražili do kraja života?