Neprestani plač iz stana 3B: Sjena nad našom zgradom

“Opet!” viknula je Jasmina kroz zid, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stisnutih šaka. Bilo je tri ujutro, a kroz tanku žbuku dopirao je jecaj – tanak, iscrpljen, dječji. “Ne mogu više ovo slušati!” nastavila je, lupajući šakom po zidu između našeg i stana 3B. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što da radim. Već mjesecima, svake noći, isti zvukovi: plač, povremeno tupi udarci, šaptanje odraslih glasova, a onda opet tišina.

Moje ime je Ivana, imam 38 godina i živim u staroj zgradi u Sarajevu. Kad sam se doselila, sve je djelovalo idilično – susjedi su se pozdravljali na stubištu, djeca su se igrala pred ulazom, a stariji su sjedili na klupicama i pričali o prošlim vremenima. Ali stan 3B uvijek je bio drugačiji. Vrata su bila zatvorena, prozori navučeni zavjesama. Nikada nisam vidjela dijete koje tamo živi.

Jedne večeri, dok sam bacala smeće, srela sam Amiru iz 3A. “Ivana, jesi li čula sinoć? Opet je plakala. Ja sam zvala policiju prošli put, ali ništa… Samo su rekli da nema dokaza.” Pogledala me očima punim nemoći. “Možda bismo trebale zajedno otići pokucati?” predložila sam tiho. Ali kad smo stale pred vrata 3B, noge su mi se tresle. Kucale smo, dugo i uporno. Nitko nije odgovorio.

Tih dana svi su pričali o tome – u liftu, na stubištu, čak i u obližnjoj pekari. “To dijete nikad ne izlazi vani,” šaputala je teta Ruža iz prizemlja. “A ona žena… uvijek nosi sunčane naočale, čak i kad pada kiša.” Svi smo znali da nešto nije u redu, ali nitko nije znao što učiniti. Strah od pogrešnog koraka bio je jači od suosjećanja.

Jedne noći, dok sam pokušavala zaspati uz zvukove kiše i još jednog tihog jecaja iz 3B, sjetila sam se svog djetinjstva u Mostaru. I ja sam nekad plakala iza zatvorenih vrata, dok su se roditelji svađali zbog novca. Sjetila sam se osjećaja bespomoćnosti i srama. Suze su mi navrle na oči – nisam mogla više samo slušati.

Sutradan sam otišla do općine i prijavila sumnju na zlostavljanje. Službenica me pogledala preko naočala: “Znate li vi koliko ovakvih prijava dobijemo svaki tjedan? Ako nemate konkretne dokaze…” Osjetila sam kako mi se obrazi crvene od srama i bijesa.

Vratila sam se kući i ispričala Jasmini što sam napravila. “Dobro si učinila,” rekla je tiho. “Ali znaš kako to ide kod nas… Svi gledaju svoja posla dok ne bude kasno.”

Tjedni su prolazili. Plač nije prestajao. Počela sam izbjegavati vlastiti stan – ostajala bih duže na poslu ili kod prijateljica samo da ne moram slušati te zvukove. Jednog dana, dok sam ulazila u zgradu, začula sam viku s trećeg kata. Policija! Srce mi je stalo.

Na stubištu su stajali policajci i socijalna radnica. Vrata 3B bila su širom otvorena prvi put otkako sam tu živjela. Iza njih – mrak, smrad ustajalog zraka i nešto što nikada neću zaboraviti: djevojčica od možda šest godina, blijeda kao zidovi oko nje, s modricama na rukama i pogledom koji nije gledao nikoga od nas.

“Gdje ste bili do sada?” povikala je Jasmina kroz suze kad su policajci izvodili roditelje u lisicama. Nitko nije imao odgovor.

Dani nakon toga bili su tihi. Nitko nije izlazio na klupice; djeca nisu trčala po hodnicima. Svi smo osjećali krivnju – jer smo znali da nešto nije u redu, ali nismo znali kako pomoći ili smo se bojali posljedica.

Jedne večeri skupili smo se svi u zajedničkoj prostoriji na inicijativu Amire. “Moramo razgovarati o tome što se dogodilo,” rekla je drhtavim glasom. “Ne možemo više okretati glavu kad netko pati pored nas.” Ljudi su šutjeli; neki su plakali.

Prošlo je nekoliko godina otkako je djevojčica iz 3B otišla iz naše zgrade. Nikada nismo saznali gdje je završila ni kako joj je sada. Ali svaki put kad čujem dječji plač ili vidim zatvorena vrata susjednog stana, sjetim se njezinih očiju.

Ponekad se pitam: jesmo li mogli učiniti više? Jesam li ja mogla biti hrabrija? Ili smo svi samo žrtve vlastitog straha i navike da gledamo svoja posla? Možda će netko od vas znati odgovor.