Neplanirani posjet u deset ujutro: Istina iza zatvorenih vrata
“Što se ovdje događa?” prošaptala sam sama sebi dok sam tiho otvarala vrata stana. Bio je to običan četvrtak, deset sati ujutro, a ja sam, vođena nekom čudnom intuicijom, odlučila bez najave posjetiti Ivana i Lejlu. Nisam mogla ni slutiti da će mi taj trenutak zauvijek ostati urezan u sjećanje.
U hodniku me dočekala tišina, neobična za stan s dvoje male djece. Skinula sam cipele i krenula prema dnevnoj sobi. Tamo su, na podu, sjedili moji unuci – mala Emina slagala je kockice, a Dino je crtao po zidu voštanim bojicama. Nigdje odraslih. “Gdje vam je mama?” upitala sam tiho, pokušavajući ne uznemiriti djecu. Emina je slegnula ramenima: “Mama spava. Tata je na poslu.”
Srce mi je zadrhtalo. Prošla sam kroz hodnik do spavaće sobe i otvorila vrata. Lejla je ležala na boku, pokrivena do brade, lice joj je bilo umorno, podočnjaci tamni kao oluja nad morem. Na trenutak sam poželjela samo zatvoriti vrata i otići, ali nešto me zadržalo.
“Lejla?” šapnula sam. Trznula se, otvorila oči i pogledala me zbunjeno. “Oh… gospođo Marija… nisam vas očekivala…” promrmljala je i sjela na rub kreveta, pokušavajući sakriti nered na noćnom ormariću – prazne šalice od kave, bočica za bebu, otvorena knjiga.
“Djeca su sama u dnevnoj sobi. Znaš li ti koliko je sati?” pitala sam oštrije nego što sam namjeravala. Lejla je spustila pogled. “Znam… samo… noćas Dino nije mogao spavati, imala sam migrenu… Ivan je rano otišao na posao… Zaspala sam na pet minuta…”
Nisam znala što da kažem. S jedne strane, osjećala sam ljutnju – kako može tako? S druge strane, sjećanja na vlastite dane s malom djecom navirala su poput bujice. Ali tada nije bilo interneta, nije bilo mobitela, nije bilo tolikog pritiska da sve bude savršeno.
Otišla sam do kuhinje napraviti kavu. Pogled mi je pao na sudoper prepun suđa i frižider na kojem su bile zalijepljene dječje crteže i podsjetnici: “Podsjeti Ivana na roditeljski sastanak”, “Kupiti pelene”, “Nazvati mamu”. Osjetila sam knedlu u grlu.
Lejla je došla za mnom, još uvijek u pidžami. “Znam da mislite da nisam dobra majka… ali ponekad jednostavno ne mogu više… Umorna sam, Marija. Stalno umorna.” Glas joj je zadrhtao.
“Lejla, svi smo mi bili umorni kad su djeca bila mala. Ali djeca ne mogu biti sama!” odgovorila sam strogo, ali u očima mi se pojavio tračak suosjećanja.
“Nije to samo umor… Osjećam se kao da me nitko ne vidi. Ivan radi po cijele dane, kad dođe kući samo gleda televiziju ili mobitel. Moji roditelji su daleko. Vaša pomoć mi puno znači, ali ne želim vas opterećivati… Ponekad imam osjećaj da ću se raspasti ako još jednom čujem ‘mamaaaa’!”
Sjedile smo za stolom u tišini nekoliko minuta. Kroz prozor se čuo smijeh djece iz parka ispod zgrade. Sjetila sam se svojih dana kad sam bila mlada majka u Sarajevu – kako sam znala satima plakati jer nisam imala s kim podijeliti teret svakodnevice.
“Lejla, nisi sama,” rekla sam tiho. “Ali moraš razgovarati s Ivanom. On mora znati kako ti je. Ne možeš sve sama nositi.”
Pogledala me kroz suze: “Pokušala sam… Ali on misli da pretjerujem. Kaže da je njemu na poslu još teže. Da ja sjedim doma i pijem kavu s prijateljicama… A ja nemam ni vremena za tuširanje!”
U tom trenutku začula su se vrata – Ivan se vratio ranije s posla. Pogledao nas obje iznenađeno: “Što se događa? Mama? Zašto si ovdje?”
“Došla sam vidjeti djecu,” odgovorila sam hladno. “I našla ih same dok ti radiš, a Lejla spava od iscrpljenosti!”
Ivan je odmah podigao obrve: “Pa što? Djeca nisu bebe! Lejla stalno govori da je umorna, ali ja radim deset sati dnevno! Kad dođem kući, očekujem barem malo mira!”
Lejla je ustala i glas joj je bio tih, ali odlučan: “Ivane, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Trebam tebe – ne samo kao hranitelja, nego kao partnera i oca naše djece!”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Ne znam što hoćeš od mene… Svi tako žive! Moja mama nikad nije prigovarala tati…”
Osjetila sam kako mi srce lupa od bijesa i tuge istovremeno. “Ivane, vremena su se promijenila! Tvoj otac nikad nije znao koliko je teško biti doma s djecom! Ja jesam – i znam da Lejli treba pomoć! Ako ne možeš biti tu za svoju ženu i djecu, onda ćeš ih izgubiti prije nego što shvatiš što imaš!”
Nastala je tišina koju su prekidali samo glasovi djece iz dnevne sobe.
Te večeri otišla sam kući s osjećajem težine u grudima kakvu nisam dugo osjetila. Nisam znala jesam li napravila dobro što sam se umiješala ili sam samo pogoršala stvari.
Ali jedno znam – obitelj nije samo podjela računa i zadataka. Obitelj su razgovori kad je najteže, zagrljaji kad misliš da ćeš puknuti i podrška kad ti ponestane snage.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi kao društvo zaboravili slušati jedni druge? Koliko još žena mora šutjeti o svom umoru prije nego što ih netko stvarno čuje?