Neplanirani Gost: Kad Očev Dolazak Promijeni Sve
“Opet dolazi ovaj vikend? Hana, pa zar ne možemo imati ni jedan dan za sebe?” – glas mi je drhtao dok sam gledao kroz prozor na kišni zagrebački bulevar. Hana je šutjela, prstima nervozno vrtjela šalicu kave. “To je moj tata, Dario. Sam je, znaš da mu je teško otkad je mama umrla. Ne mogu mu reći da ne dolazi.”
Znao sam da je Stjepan ostao udovac prošle godine. Znam i da ga Hana voli više od svega. Ali otkad smo se preselili iz Osijeka u Zagreb, nadajući se miru i novom početku, nisam mogao ni zamisliti da će naš stan postati produžetak njegove dnevne sobe. Svaki vikend ista priča: Stjepan dolazi s torbom punom domaćih kobasica i rakije, sjeda u našu fotelju i započinje beskrajne monologe o politici, ratu, kako su “današnji mladi razmaženi”.
Prvih nekoliko puta bio sam strpljiv. Slušao sam njegove priče o Vukovaru, o tome kako je gradio kuću vlastitim rukama, o Haninom djetinjstvu. Ali s vremenom sam shvatio da više ne razgovaram sa svojom ženom – razgovaram s njezinim ocem. Navečer bih legao u krevet pored Hane i osjećao se kao gost u vlastitom domu.
Jednog petka navečer, dok je Stjepan glasno hrkao na kauču, pokušao sam još jednom razgovarati s Hanom.
“Hana, molim te… Ovo više nije normalno. Ne možemo svaki vikend imati gosta. Nemamo privatnosti, ne mogu se opustiti ni pred televizorom.”
Pogledala me hladno: “Ako ti smeta moj tata, možda si ti problem. On je izgubio sve, a ti ne možeš podnijeti malo društva?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Znao sam da nije fer prema meni, ali nisam imao snage raspravljati. Povukao sam se u sobu i zatvorio vrata.
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Stjepan je počeo dolaziti i usred tjedna, “da vidi kako smo”. Donosio bi pite od jabuka, ali i svoje frustracije: “Dario, znaš li ti koliko je teško biti sam? Tvoja generacija ne zna što znači žrtvovati se za obitelj.” Ponekad bih ga uhvatio kako preuređuje stvari po stanu – premješta moje knjige, popravlja slavinu bez pitanja.
Jednog dana sam došao kući ranije s posla i zatekao Stjepana kako sjedi za mojim računalom. “Samo sam htio provjeriti mail”, rekao je nonšalantno. Osjetio sam kako mi krv vrije.
Te večeri sam eksplodirao pred Hanom: “Dosta! Ovo više nije tvoj tata u gostima – ovo je tvoj tata koji živi s nama! Ja više ne mogu ovako!”
Hana je zaplakala: “Ne razumiješ! On nema nikoga osim mene! Ti si sebičan!”
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što smo prošli – o našim planovima za budućnost, o tome kako smo sanjali zajednički život bez stresa i tuđih očekivanja. Sada sam bio samo promatrač vlastite propasti.
Sljedećeg jutra otišao sam na kavu s prijateljem Ivanom.
“Brate, moraš postaviti granice”, rekao mi je Ivan dok smo sjedili na terasi kafića u Tkalčićevoj. “Ako sad ne kažeš što te muči, kasnije će biti još gore. Znaš kako to ide kod nas – jednom kad netko dođe, teško ga je istjerati.”
Vratio sam se kući odlučan da razgovaram s Hanom iskreno, bez optužbi.
“Hana, volim te i želim biti uz tebe i tvog tatu kad treba pomoć. Ali ovo nije održivo. Osjećam se kao stranac u vlastitom domu. Molim te da zajedno postavimo pravila – kad može dolaziti, koliko dugo ostaje… Trebamo vrijeme za nas dvoje.”
Hana me gledala dugo šutke. Oči su joj bile crvene od plača.
“Ne znam mogu li to”, šapnula je. “Bojim se da će misliti da ga odbacujem kao što ga je život odbacio.”
“Ali ako ovako nastavimo, izgubit ćeš mene”, rekao sam tiho.
Tjedni su prolazili u napetosti i šutnji. Stjepan je dolazio rjeđe, ali svaki njegov dolazak bio je poput oluje koja prijeti da će nas raznijeti. Počeo sam izbjegavati stan – ostajao bih duže na poslu ili lutao gradom bez cilja.
Jedne subote navečer, dok smo Hana i ja sjedili za stolom u tišini, ona je iznenada rekla:
“Dario… Razmišljala sam o svemu. Možda bismo trebali potražiti pomoć – nekog terapeuta ili savjetnika za parove. Ne želim te izgubiti, ali ne želim ni ostaviti tatu samog.”
Osjetio sam olakšanje pomiješano sa strahom – hoće li nam netko sa strane moći pomoći kad sami ne možemo pronaći ravnotežu?
I tako smo krenuli na terapiju. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da postoji nada – ali i dalje me proganja pitanje: Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema partneru i odanosti obitelji? Gdje povući crtu između pomoći i žrtvovanja vlastite sreće?
Što vi mislite – jesam li ja sebičan ili samo želim normalan život? Kako vi postavljate granice prema svojim roditeljima ili roditeljima partnera?