Neotplaćeni Dug: Kada Obitelj i Novac Postanu Neprijatelji
“Zar ti stvarno misliš da sam ja budala, Damire?” viknula sam, tresući ruke dok sam gledala u njega preko kuhinjskog stola. U zraku je visio miris kave i neizgovorenih riječi, a Damir je šutio, zureći u svoje ruke.
Sve je počelo prošle zime, kad je njegova majka, gospođa Ljubica, došla kod nas s uplakanim očima i drhtavim glasom. “Sine, znaš da nikad ne bih tražila da nije nužno…”, rekla je, a Damir je odmah pogledao u mene. “Mirela, možemo li joj pomoći? Samo dok joj ne sjedne penzija.”
Nisam imala srca reći ne. Ljubica je uvijek bila dobra prema meni, barem na početku. Posudili smo joj 15.000 kuna, novac koji smo štedjeli za obnovu kupaonice. Damir je obećao: “Vratit će čim može, znaš kakva je mama.”
Ali mjeseci su prolazili. Ljubica je dolazila na kavu, donosila kolače, pričala o susjedima i bolovima u leđima, ali o novcu ni riječi. Svaki put kad bih pokušala spomenuti dug, Damir bi me prekinuo: “Pusti sad to, Mirela. Nije joj lako.”
Počela sam osjećati gorčinu svaki put kad bih vidjela njezin broj na ekranu mobitela. Naša štednja se topila, računi su stizali, a kupaonica je i dalje prokišnjavala. Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, okrenula sam se prema Damiru: “Zar ti stvarno misliš da će nam vratiti?” On je šutio. “Ne znam”, rekao je tiho.
Uskoro su se pojavile stare rane. Sjetila sam se kako me Ljubica nikad nije prihvatila do kraja – uvijek je imala neku primjedbu na moj posao, na moju obitelj iz Travnika, na to kako odgajam našu kćer Lejlu. Sada sam osjećala da me koristi.
Jednog popodneva, dok sam spremala ručak, Lejla je došla uplakana iz škole. “Baka mi je rekla da ne smijem ništa tražiti od vas jer vi njoj još niste vratili što ste dužni!” Ostala sam bez riječi. Kako može tako lagati djetetu?
Te večeri sam otišla do Ljubice. Sjela sam za njezin stari stol prekriven plastičnim stolnjakom i gledala je ravno u oči: “Zašto si to rekla Lejli?” Pogledala me iznenađeno: “Ja? Nikad! Djeca svašta izmisle.” Osjetila sam kako mi krv vrije.
Kad sam se vratila kući, Damir me čekao na vratima. “Što si napravila? Mama mi je plakala na telefon!” Počeli smo se svađati kao nikad prije. Bacala sam mu u lice sve što sam godinama gutala – kako uvijek bira njezinu stranu, kako nikad nema hrabrosti reći joj istinu.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Ljubica više nije dolazila na kavu. Damir i ja smo razgovarali samo o Lejli i računima. Jedne noći, dok sam gledala stare slike s našeg vjenčanja, pitala sam se gdje smo nestali mi.
Na kraju sam odlučila – otišla sam kod odvjetnice po savjet. “Imate li ugovor o zajmu?” pitala me hladno. Nisam imala ništa osim poruka na mobitelu i Damirovog obećanja.
Kad sam to ispričala Damiru, pogledao me kao stranca: “Zar bi tužila moju majku? Našu obitelj?” Nisam znala što reći.
Jednog jutra, dok sam spremala Lejlu za školu, ona me pitala: “Mama, zašto se više ne smijete ti i tata?” Nisam imala odgovor.
Dug nikad nije vraćen. Kupaonica još uvijek prokišnjava. Ljubica više ne dolazi ni na rođendane. Damir i ja živimo kao cimeri.
Ponekad se pitam – što vrijedi obitelj ako novac može uništiti sve što smo gradili godinama? Je li ljubav jača od duga ili dug jači od ljubavi?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li vrijedilo pomoći ili sam samo bila naivna?