Neočekivani povratak: Kad ljubav i prijateljstvo zabole
“Zašto ste oboje tako tihi?” pitala sam, još uvijek stojeći na pragu, s ključevima u ruci i torbom prebačenom preko ramena. Ivan je ustao kao da ga je netko ošamario, a Lejla je samo spustila pogled u krilo. U zraku je visio miris mog omiljenog parfema, ali sada mi se činio stran, kao da pripada nekoj drugoj ženi.
“Nina… ovo nije ono što misliš,” promucao je Ivan, ali njegove riječi nisu imale težinu. Pogledala sam Lejlu, moju najbolju prijateljicu još iz srednje škole u Sarajevu, s kojom sam dijelila sve tajne, prve ljubavi i studentske dane u Zagrebu. Sada je sjedila na mom kauču, u mojoj majici, a ja sam osjećala kako mi se srce steže.
“Što onda jest?” glas mi je zadrhtao. “Objasnite mi, molim vas.”
Ivan je sjeo natrag i pokrio lice rukama. Lejla je duboko udahnula. “Nina, nismo htjeli da saznaš ovako. Sve je počelo slučajno… Bila sam usamljena otkad sam se preselila ovdje, a ti si stalno na poslu… Ivan i ja smo samo… pričali. Trebali smo nekoga.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. Radila sam kao liječnica u bolnici na Rebru, često dežurala vikendima i noćima. Ivan je radio od kuće kao grafički dizajner i često se žalio da me nema dovoljno. Znam da sam ga zapostavljala, ali nisam mislila da će to dovesti do ovoga.
“Znači, ja sam kriva? Zato što radim? Zato što pokušavam izdržavati nas?” viknula sam, osjećajući kako mi glas puca.
Ivan je odmahnuo glavom. “Ne, nisi ti kriva… Samo… osjećali smo se izgubljeno.”
Lejla je ustala i prišla mi bliže. “Nina, molim te… Znaš koliko mi značiš. Nikad nisam htjela povrijediti tebe.”
Pogledala sam ih oboje – dvoje ljudi koje sam najviše voljela – i osjetila kako mi se tlo pod nogama ruši. “Moram izaći van,” promrmljala sam i istrčala iz stana niz stepenice.
Na ulici me dočekao hladan zagrebački zrak. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ostajala duže na poslu jer nisam imala snage vratiti se kući u tišinu. Sjetila sam se Lejle koja me uvijek čekala s toplim čajem kad bih bila bolesna ili slomljena zbog još jednog izgubljenog pacijenta.
Nazvala sam mamu u Mostaru. “Mama, ne mogu više ovako… Ivan i Lejla… zajedno su.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Dijete moje, život ti uvijek baci kamen kad najmanje očekuješ. Ali ti si jaka, znaš to? Moraš odlučiti što želiš za sebe.”
Sljedećih dana nisam mogla spavati. Ivan mi je slao poruke: “Nina, razgovarajmo.” Lejla je ostavljala poruke na vratima: “Molim te, oprosti mi.” Ali nisam znala kako oprostiti ni jednom ni drugom.
Na poslu su kolege primijetile da nešto nije u redu. Dragan, mladi kirurg iz Tuzle, jednom me zaustavio na hodniku: “Nina, ako trebaš razgovarati… tu sam.” Samo sam ga nijemo pogledala i nastavila dalje.
Jedne večeri vratila sam se kući ranije nego inače. Ivan je sjedio za stolom s glavom među rukama.
“Nina, molim te… Ne želim te izgubiti. Znam da sam pogriješio. Ali volim te. Lejla mi nije ništa više od prijateljice koja je bila izgubljena kao i ja. Sve je otišlo predaleko jer smo oboje bili slabi.”
Sjedila sam nasuprot njega i gledala ga dugo u oči. “A što ako ja više ne mogu vjerovati ni tebi ni njoj? Što ako više ne znam tko sam bez vas dvoje?”
Ivan je šutio.
Sljedećih tjedana pokušavali smo razgovarati, ali svaki put bi završili u svađi ili suzama. Lejla se preselila kod zajedničke prijateljice Mirele i slala mi poruke svaki dan: “Nina, molim te, javi se barem da znam da si dobro.” Nisam odgovarala.
Jednog jutra probudila sam se s osjećajem praznine, ali i olakšanja. Shvatila sam da ne mogu nastaviti živjeti između prošlosti i budućnosti koja me plaši. Otišla sam kod psihologinje koju mi je preporučila kolegica iz bolnice.
“Nina,” rekla mi je nakon nekoliko seansi, “vrijeme je da odlučiš što želiš za sebe – ne za Ivana, ne za Lejlu, nego za sebe samu.”
Počela sam više izlaziti s kolegama s posla, otišla na izlet na Plitvice s Draganom i ekipom iz bolnice. Prvi put nakon dugo vremena smijala sam se iskreno.
Ivan i ja smo odlučili uzeti pauzu. On se preselio kod roditelja u Dubravu, a ja sam ostala sama u našem stanu na Trešnjevci.
Lejla mi je poslala posljednju poruku: “Znam da me možda nikad nećeš moći oprostiti, ali hvala ti što si bila najbolja prijateljica koju sam ikad imala. Želim ti sreću, gdje god bila.”
Dugo sam gledala u ekran prije nego što sam izbrisala poruku.
Danas još uvijek radim previše, ali naučila sam cijeniti sebe više nego prije. Ponekad me uhvati tuga kad prođem pored mjesta gdje smo Ivan i ja pili kavu ili gdje smo Lejla i ja plakale od smijeha zbog gluposti iz studentskih dana.
Ali sada znam – život ide dalje čak i kad misliš da si izgubio sve.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati nakon što te izdaju oni koje najviše voliš? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikad zacijelile?