Neočekivani gost: Kad posjete svekra postanu previše
“Opet on?” promrmljao sam sebi dok sam gledao kroz prozor, vidjevši crveni Renault Clio kako se parkira ispred naše zgrade. Hana je sjedila za kuhinjskim stolom, nervozno prebirala po mobitelu, ali nije morala ništa reći – oboje smo znali tko dolazi. Zvono je zazvonilo, a ja sam, s lažnim osmijehom, otvorio vrata. “Zdravo, Damire,” rekao sam, pokušavajući zvučati srdačno, iako mi je srce već bilo teško.
Damir, Hanin otac, bio je čovjek koji je uvijek imao mišljenje o svemu. Kad smo se prije šest mjeseci preselili iz Zagreba u Rijeku, nadao sam se da ćemo Hana i ja napokon imati svoj mir, daleko od buke, stresa i stalnih obiteljskih intervencija. Prvih nekoliko tjedana bilo je idilično – šetnje uz more, zajedničke večere, planovi za budućnost. Ali onda je Damir počeo dolaziti. Prvo jednom mjesečno, pa svaka dva tjedna, a sada je već treći put ovaj mjesec.
“Donio sam vam malo domaće rakije i kobasica,” rekao je, gurajući mi vrećicu u ruke. “Znaš, ovdje u Rijeci nema baš dobrih mesara.” Pogledao sam Hanu, ali ona je samo slegnula ramenima, izbjegavajući moj pogled.
Navečer, dok je Damir sjedio u dnevnom boravku i gledao Dnevnik, pokušao sam razgovarati s Hanom. “Hana, moramo razgovarati. Ovo više nije normalno. On dolazi kad god poželi, ostaje po nekoliko dana, a mi… mi više nemamo svoj život.”
“On je moj otac, Šime,” odgovorila je tiho, ali odlučno. “Njemu je teško, mama mu je umrla, a brat mu je u Njemačkoj. Sam je.”
“Ali što je s nama? Zar ne vidiš da nas ovo udaljava?”
Pogledala me, oči su joj bile pune suza, ali nije rekla ništa. Samo je ustala i otišla u kupaonicu. Ostao sam sjediti za stolom, osjećajući se bespomoćno i izdano.
Sljedećih dana Damir je bio svuda po stanu. Ujutro bi kuhao kavu, ali uvijek bi prigovarao kako aparat nije dobar. “U mojoj kući, kava se kuha na ringli, ne na ove moderne gluposti,” govorio bi, a ja bih stiskao zube. Navečer bi komentirao kako nam je stan prehladan, kako bi trebalo bolje izolirati prozore, kako bi on to sve drugačije napravio. Hana je šutjela, a ja sam osjećao kako mi svaki njegov komentar reže živce.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Damir je počeo pričati o tome kako bi bilo dobro da Hana i ja imamo djecu. “Vrijeme vam je, djeco. Što čekate? Nema smisla ovako živjeti, treba razmišljati o budućnosti.”
Pogledao sam Hanu, ali ona je gledala u tanjur. “Nismo još spremni, tata,” rekla je tiho.
“Ma kakvi niste spremni? Kad sam ja bio tvojih godina, već sam imao dvoje djece!”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Damire, molim vas, to je naša stvar,” rekao sam, pokušavajući ostati smiren.
On me pogledao, podigao obrve i nasmijao se. “Ma ti si dobar dečko, Šime, ali znaš… treba biti muško u kući.”
Te noći nisam mogao spavati. Hana je ležala okrenuta leđima, a ja sam gledao u strop, razmišljajući gdje smo pogriješili. Jesmo li trebali ostati u Zagrebu? Jesam li trebao biti odlučniji? Sljedećeg jutra, dok sam pio kavu, Damir je sjeo nasuprot mene. “Znaš, Šime, ja sam ti prošao puno toga u životu. Znam da nije lako, ali obitelj je najvažnija. Nemoj zamjeriti što dolazim često, ali ovdje se osjećam kao kod kuće.”
Nisam znao što da mu odgovorim. S jedne strane, razumio sam ga – izgubio je ženu, sin mu je daleko, a Hana mu je jedina ostala. S druge strane, osjećao sam se kao gost u vlastitom stanu.
Nakon nekoliko tjedana, situacija je postala neizdrživa. Počeo sam izbjegavati dolazak kući, ostajao bih duže na poslu, samo da ne moram slušati Damirove komentare. Hana je postajala sve povučenija, a između nas je rasla tišina. Jedne večeri, kad je Damir otišao do trgovine, skupio sam hrabrost i rekao Hani: “Ako ovako nastavi, ne znam koliko ćemo još izdržati. Volim te, ali ne mogu više živjeti ovako.”
Pogledala me, oči su joj bile crvene od suza. “Ne znam što da radim, Šime. Ne mogu ga samo izbaciti. On nema nikoga.”
“Ali ima nas. Ima tebe. Ima mene. Zar nije vrijeme da mi budemo prioritet?”
Te riječi su visile u zraku, teške i bolne. Damir se vratio, a mi smo se pretvarali da je sve u redu. Ali ništa više nije bilo u redu.
Jednog jutra, dok sam pio kavu na balkonu, Damir je izašao i sjeo pored mene. “Znaš, Šime, vidim da ti smetam. Nije mi to namjera. Samo… teško mi je biti sam.”
Pogledao sam ga, prvi put bez ljutnje, samo s tugom. “Nije lako ni nama, Damire. Svi smo izgubili nešto.”
Nakon tog razgovora, Damir je počeo dolaziti rjeđe. Hana i ja smo polako počeli razgovarati, ali ništa više nije bilo kao prije. Povjerenje je bilo narušeno, a svaki Damirov poziv bio je podsjetnik na sve što smo prošli.
Ponekad se pitam, je li moguće pronaći ravnotežu između obitelji i vlastite sreće? Jesmo li sebični ako želimo svoj mir? Ili je to jedini način da sačuvamo ono što imamo?
Što vi mislite – gdje je granica između pomoći roditeljima i zaštite vlastite obitelji?