„Nemaš više majku!” – Obiteljska drama između dvije vatre

„Nemaš više majku!” – te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala u kuhinji, držeći šalicu čaja koja se tresla u mojim rukama. Svekrva, gospođa Ljubica, stajala je nasuprot mene, s rukama prekriženim na prsima i pogledom koji je rezao dublje od bilo koje riječi. „Nemaš više majku, Jasmina. Sad si dio ove obitelji, i ponašaj se tako!”

Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutio i gledao u pod. Nije rekao ni riječ, nije me pogledao, kao da ga se sve to ne tiče. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam potpuno sama na svijetu. Moja majka je preminula prije samo tri mjeseca, a bol je još bila svježa, rana koja nije imala vremena zacijeliti. I sad, kad sam najviše trebala podršku, dobila sam hladnoću i odbacivanje.

Nakon tog dana, ništa više nije bilo isto. Ljubica je postala još stroža, još zahtjevnija. Svaki moj pokret, svaka riječ, bila je pod povećalom. „Zašto nisi bolje pospremila? Zašto nisi skuhala juhu kao što ja radim? Dario voli moju juhu, ne ovu tvoju vodicu!” Svaki dan bio je nova borba, a ja sam se osjećala kao da gubim tlo pod nogama. Ponekad bih se zatvorila u kupaonicu, pustila vodu da teče i tiho plakala, da nitko ne čuje.

Dario je bio sve udaljeniji. Kad bih mu pokušala reći kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom. „Znaš kakva je moja mama, nemoj joj zamjeriti. Proći će to.” Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je sve teži. Počela sam sumnjati u sebe, u svoju vrijednost. Jesam li ja stvarno toliko loša supruga? Jesam li pogriješila što sam se udala za Darija?

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Ljubica je ušla u kuhinju i počela mi prigovarati zbog načina na koji režem luk. „Tako se ne reže, Jasmina! Zar te tvoja pokojna majka nije ničemu naučila?” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Okrenula sam se prema njoj i prvi put joj odgovorila: „Moja majka me naučila da budem dobra osoba, da poštujem druge. A vi mene ne poštujete, gospođo Ljubice.”

Nastala je tišina. Ljubica me gledala kao da sam je ošamarila. Dario je ušao u kuhinju i pitao što se događa. „Tvoja žena mi odgovara! Nikad to ne bih dopustila u svojoj kući!” viknula je. Dario me pogledao, a ja sam očekivala da će stati uz mene. Umjesto toga, samo je slegnuo ramenima i izašao iz kuhinje.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla otkad sam došla u ovu kuću. Sjetila sam se svoje majke, njezinih toplih ruku, nježnog glasa. Nedostajala mi je više nego ikad. Poželjela sam pobjeći, vratiti se u svoj stari stan u Sarajevu, gdje sam bila svoja, gdje sam imala prijatelje, posao, život. Ovdje sam bila samo „Dariova žena”, nikad Jasmina.

Sljedećih dana napetost je rasla. Ljubica je počela otvoreno govoriti Dariju da sam ja problem. „Nikad nisi bio ovako nervozan dok nisi oženio Jasminu. Ona te vuče prema dnu!” Dario je sve više vremena provodio vani, vraćao se kasno, a kad bi došao, bio je šutljiv i hladan. Počela sam osjećati da gubim i njega.

Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu i gledala u prazno, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra, Amra. „Jasmina, dođi kod mene na vikend. Trebaš odmor, trebaš nas.” Nisam dugo razmišljala. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla bez riječi. Ljubica je samo promrmljala: „Tako i treba, idi kad ti je teško, ostavi sve za sobom.”

Kod Amre sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Sjele smo na balkon, pile kafu i razgovarale satima. Ispričala sam joj sve, svaku bol, svaku uvredu. Amra me zagrlila i rekla: „Jasmina, moraš misliti na sebe. Ne možeš živjeti život za druge. Mama bi htjela da budeš sretna.”

Te riječi su mi otvorile oči. Počela sam razmišljati o tome što ja zapravo želim. Želim li cijeli život provesti pokušavajući zadovoljiti nekoga tko me nikad neće prihvatiti? Želim li izgubiti samu sebe zbog tuđih očekivanja?

Kad sam se vratila kući, odlučila sam razgovarati s Dariom. Sjeli smo za stol, a ja sam mu rekla sve što mi je na duši. „Dario, ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno pronaći rješenje, ili ću otići. Ne želim biti žena koja se svakog dana budi s knedlom u grlu.”

Dario je šutio dugo, a onda je tiho rekao: „Ne znam što da radim. Mama je uvijek bila autoritet. Bojim se suprotstaviti joj.”

„A mene se ne bojiš izgubiti?” pitala sam ga kroz suze. „Zar ti nije stalo do mene?”

Dario je samo slegnuo ramenima. U tom trenutku sam shvatila da sam sama u ovoj borbi. Te noći sam spakirala svoje stvari i otišla kod Amre. Ljubica je samo hladno rekla: „Nemaš više majku, nemaš ni muža. Sretno ti bilo.”

Bilo je teško, ali znala sam da sam napravila ono što je najbolje za mene. Počela sam iznova, pronašla posao u Sarajevu, iznajmila mali stan. Svaki dan je bio borba, ali osjećala sam se slobodno. Počela sam ponovno vjerovati u sebe, u svoju snagu.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala više trpjeti, više pokušavati? Ali onda se sjetim riječi svoje majke: „Budi svoja, Jasmina. Samo tako ćeš biti sretna.”

A vi, jeste li ikada morali birati između sebe i tuđih očekivanja? Koliko daleko biste išli zbog obitelji?