Neispričana Priča: Ivanova Borba sa Životom i Gubitkom

“Zašto me nisi slušao, Ivane?” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam stajao na rubu provalije, gledajući dolje u more koje je bijesno udaralo o stijene. Bio je to glas moje majke, uvijek pun ljubavi i brige, ali sada samo eho prošlosti koji me proganjao.

Sjećam se dana kada sam prvi put odlučio ignorirati njezin savjet. Bio sam mlad, pun snova i ambicija, željan dokazati se u svijetu zabave. “Ivane, pazi s kim se družiš,” govorila bi mi često. Ali ja sam bio tvrdoglav, uvjeren da znam bolje.

Upoznao sam Marka na jednom od tih glamuroznih događaja. Bio je karizmatičan, uvijek okružen ljudima koji su ga obožavali. Ubrzo smo postali nerazdvojni, a ja sam bio zaslijepljen njegovim svijetom. “Ivane, taj Marko nije dobar za tebe,” upozoravala me Ana, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva. Ali ja sam odbijao slušati.

Kako su godine prolazile, sve više sam se udaljavao od ljudi koji su mi zaista značili. Petar, moj brat, često bi mi slao poruke: “Ivane, javi se kad stigneš.” Ali ja bih uvijek bio previše zauzet. Marija, moja sestra, pokušavala je organizirati obiteljska okupljanja, ali ja bih uvijek imao izgovor.

Jedne noći, nakon još jednog ludog izlaska s Markom i njegovim društvom, vratio sam se kući i zatekao poruku na telefonskoj sekretarici. Bio je to glas moje majke: “Ivane, molim te javi se kad možeš. Volim te.” Nikada nisam odgovorio na tu poruku.

Nekoliko dana kasnije, primio sam poziv koji mi je promijenio život. Moja majka je preminula iznenada. Srušio sam se na pod, osjećajući kako mi se svijet raspada. Svi ti neodgovoreni pozivi i poruke sada su me progonili.

Na sprovodu sam stajao pored Lejle, moje sestre koja je tiho plakala. “Zašto nisi bio tu?” pitala me kroz suze. Nisam imao odgovor. Osjećao sam se kao stranac među vlastitom obitelji.

Nakon tog dana, sve se promijenilo. Marko je nestao iz mog života jednako brzo kao što je i ušao. Shvatio sam da su svi ti ljudi oko mene bili samo prolazni poznanici, a ne pravi prijatelji.

Ana je bila ta koja mi je pomogla da se vratim na pravi put. “Ivane, vrijeme je da počneš slušati ljude koji te vole,” rekla mi je jednog dana dok smo sjedili u parku. Njezine riječi bile su poput svjetionika u mom mračnom svijetu.

Počeo sam obnavljati odnose s Petrom i Marijom. Bilo je teško, ali svaki razgovor bio je korak bliže pomirenju. Naučio sam cijeniti male stvari – obiteljske večere, smijeh s prijateljima, čak i tihe trenutke samoće.

Sada stojim ovdje na ovoj stijeni, razmišljajući o svemu što sam izgubio i svemu što još imam. Život je kratak i nepredvidljiv. Jesam li naučio svoju lekciju? Hoću li ikada moći oprostiti sebi za sve propuštene prilike? Možda nikada neću znati odgovor na ta pitanja, ali jedno znam sigurno – nikada više neću ignorirati savjet onih koji me vole.