Nedjelja koja nas je podijelila: Priča o obitelji, ponosu i oprostu
“Neću više nikad kročiti u ovu kuću!” – moj glas je zadrhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi klizile niz lice. Stajala sam na pragu dnevne sobe, dok su svi oko mene šutjeli, zatečeni mojom odlukom. Svekrva, gospođa Ljubica, sjedila je za stolom s rukama prekriženim na prsima, pogledom punim prezira. Moj muž, Ivan, zurio je u pod, nesposoban da me pogleda u oči. Djeca su se stisnula uz mene, osjećajući napetost koju ni najmlađi nisu mogli ignorirati.
Nedjelja je uvijek bila dan za obitelj. Otkad sam se udala za Ivana, svake nedjelje smo išli kod njegovih roditelja na ručak u njihovu kuću u predgrađu Zagreba. Svekrva je uvijek kuhala sarmu ili pečenu janjetinu, a svekar Stjepan bi donio domaće vino iz podruma. Ali ta nedjelja bila je drugačija. Osjećala sam to čim smo ušli – miris hrane bio je isti, ali zrak je bio težak, pun neizrečenih riječi.
“Ana, možeš li mi pomoći u kuhinji?” – pozvala me Ljubica čim smo sjeli. Pratila sam je do kuhinje, gdje je odmah počela prigovarati: “Znaš, kad sam ja bila mlada snaha, sve sam radila sama. Nije bilo ovako lako kao danas. Vi mladi mislite da vam sve treba biti servirano.”
Pokušala sam ostati mirna. “Ljubice, radim koliko mogu. I ja imam posao i djecu…”
“Posao!” – prekinula me s podsmijehom. “Kakva korist od tvog posla kad ti djeca stalno bolesna, a Ivan dolazi kući nervozan? Možda bi trebala više biti doma, a manje trčati za karijerom.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Ove riječi nisam prvi put čula, ali danas su me pogodile dublje nego ikad. “Moja djeca nisu bolesna zbog mene! I Ivan je nervozan zbog posla, ne zbog mene!”
U tom trenutku u kuhinju je ušao Ivan: “Što se ovdje događa?”
Ljubica ga je pogledala s onim svojim poznatim pogledom žrtve: “Samo sam rekla Ani da bi trebala više misliti na obitelj. Nije to ništa strašno.”
Ivan me pogledao kao da očekuje da popustim. Ali nisam mogla više šutjeti. “Znaš što, Ivane? Dosta mi je toga da uvijek moram biti kriva za sve! Tvoja mama nikad nije zadovoljna! Što god napravim, uvijek je loše!”
Stjepan je iz dnevne sobe viknuo: “Ajde, smirite se! Djeca vas slušaju!”
Ali bilo je kasno. Suze su mi navrle na oči. “Ne mogu više ovo izdržati! Svake nedjelje ista priča! Ako ti ne možeš stati iza mene, onda ću ja otići!”
Ivan je šutio. Ljubica je samo slegnula ramenima i nastavila rezati kruh kao da se ništa nije dogodilo.
Djeca su došla do mene i uhvatila me za ruku. “Mama, idemo doma?” – pitala je mala Ema tiho.
Pogledala sam Ivana posljednji put: “Dolaziš li ili ostaješ s mamom?”
On je samo šutio.
Uzela sam djecu i izašla iz kuće. Hladan zrak me ošinuo po licu dok sam pokušavala doći do daha. U autu sam plakala zajedno s djecom.
Tih dana nakon incidenta Ivan nije puno govorio. Vraćao se kasno s posla i izbjegavao razgovor o onome što se dogodilo. Ja sam osjećala prazninu i bijes – ne samo prema Ljubici, nego i prema njemu što nije stao uz mene.
Moja mama, Jasna, pokušavala me utješiti: “Znaš, Ana, nije lako biti snaha u našim krajevima. Ali moraš misliti na sebe i svoju djecu. Ako te ne poštuju tamo, nemaš što tražiti kod njih.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Ivan je bio moj muž, otac moje djece. Kako da prekinem odnose s njegovom obitelji bez da uništim naš brak?
Jedne večeri Ivan je napokon progovorio: “Ana, znaš da mi nije lako između tebe i mame… Ona je takva kakva jest. Neće se promijeniti.”
“A ti? Hoćeš li ti ikad stati uz mene? Ili ću uvijek biti sama protiv nje?”
Nije odgovorio.
Dani su prolazili, a jaz između nas se produbljivao. Djeca su pitala za baku i djeda, a ja nisam znala što da im kažem. U meni se miješala tuga zbog izgubljene obitelji i bijes zbog nepravde koju sam osjećala.
Jednog dana Ljubica mi je poslala poruku: “Ako misliš da si bolja od nas, nemoj više dolaziti.” Nisam odgovorila.
Ali srce me boljelo svaki put kad bih prošla pored njihove kuće ili kad bih vidjela Ivana kako potiho pati zbog svega što se dogodilo.
Ponekad se pitam – jesam li trebala prešutjeti još jednom? Jesam li pogriješila što sam digla glas? Ili je možda došlo vrijeme da žene poput mene prestanu šutjeti i trpjeti?
Možda će mi netko od vas reći – što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti onima koji nas najviše povrijede?