Ne žuri u brak, Ana: Sreća neće pobjeći – Bijeg mladenke od zagušujuće obitelji zaručnika
“Ana, jesi li već ustala? Ivan voli kad mu doručak bude spreman prije posla. I ne zaboravi da danas dolazimo na ručak kod vas. Pripremi ono što voli – znaš da ne voli ništa prezačinjeno.” Poruka je stigla u pet sati i sedamnaest minuta. Nisam ni otvorila oči, a već sam osjećala težinu dana na ramenima. Jasmina, Ivanova majka, bila je neumorna. Od dana kad smo se zaručili, moj život više nije bio moj.
Sjedila sam na rubu kreveta, gledala Ivana kako mirno spava i pitala se – gdje sam nestala ja? Prije nekoliko mjeseci bila sam vesela, ambiciozna djevojka iz Travnika, s planovima za karijeru u Sarajevu. Sad sam zaručnica koja živi po tuđim pravilima.
“Ana, ljubavi, što radiš tako rano?” promrmljao je Ivan, protežući se.
“Ništa, samo… Jasmina mi je poslala poruku. Kaže da dolazite na ručak.”
Ivan je slegnuo ramenima. “Ma znaš kakva je ona. Samo želi najbolje za nas.”
Ali ja sam znala da to nije istina. Jasmina je željela najbolje za svog sina – a ja sam bila samo sredstvo.
U kuhinji sam pripremala doručak, razmišljajući o svemu što me čeka. Ivanova sestra Mirela stalno mi je slala slike savršeno postavljenih stolova i pita: “Ana, možeš li ovako?” Njegov otac Dragan me gledao kao da sam uljez svaki put kad dođem kod njih. “Naša kuća, naša pravila,” govorio bi tiho, ali dovoljno glasno da čujem.
Moja mama me gledala zabrinuto svaki put kad bih došla kući. “Ana, jesi li sigurna da je to ono što želiš? Nisi ti dužna nikome ništa osim sebi.”
Ali kako reći NE kad svi očekuju DA? Kako reći Ivanu da me guši njegova obitelj, kad on misli da je to normalno?
Dan je prolazio u pripremama. Ručak za šestero ljudi, sve po Jasmininim uputama. Skuhala sam sarmu, napravila pitu krompirušu i ispekla kolač od oraha – sve što su voljeli. Kad su stigli, Jasmina je odmah preuzela kontrolu.
“Ana, nisi dovoljno posolila sarmu. I pazi da ti pita ne bude presuha sljedeći put.”
Mirela je samo prevrnula očima i šapnula: “Nije lako biti snaha u našoj kući.”
Ivan je sjedio za stolom, smijao se šalama svog oca i nije ni primijetio kako mi ruke drhte dok nosim tanjure.
Navečer sam sjedila na balkonu, gledala svjetla Sarajeva i osjećala se kao stranac u vlastitom životu. Prisjetila sam se dana kad me Ivan zaprosio na Trebeviću – bio je to trenutak sreće, ali sada mi se činio kao tuđi san.
Sljedećih tjedana pritisak je rastao. Jasmina je počela dolaziti nenajavljeno, Mirela mi je slala popise što sve treba kupiti za svadbu, Dragan je komentirao svaki moj izbor – od boje zavjesa do vrste kave koju pijem.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak za Ivana i njegovu obitelj koja je opet prespavala kod nas jer “tako je lakše”, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisam više mogla disati pod tim teretom.
“Ivane,” rekla sam tiho dok smo ostali sami u kuhinji, “osjećam se kao sluškinja u vlastitom stanu. Tvoja mama upravlja mojim životom. Ja… ja ne znam mogu li ovako dalje.”
Pogledao me zbunjeno. “Ana, pa to su samo običaji. Tako je kod nas uvijek bilo. Zar ti nije drago što te svi vole?”
“To nije ljubav! To je kontrola! Ja više ne znam tko sam!”
Ivan je šutio. Prvi put nije imao odgovor.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam zaručnički prsten na ruci i pitala se – što ako pobjegnem? Što ako izaberem sebe?
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod mame u Travnik. Plakala sam cijelim putem, ali osjećala sam olakšanje kakvo nisam dugo osjetila.
Mama me zagrlila bez riječi. Samo smo sjedile i šutjele.
Ivan me zvao deset puta tog dana. Nisam se javljala. Poslala sam mu poruku: “Moram pronaći sebe prije nego što mogu biti tvoja žena. Možda to nikad neću moći biti ako stvari ostanu ovakve.”
Jasmina mi je poslala poruku: “Sram te bilo! Sramotiš našu obitelj!”
Ali prvi put nije me bilo briga.
Dani su prolazili. Počela sam raditi u maloj knjižari u Travniku, upoznavati nove ljude, ponovno čitati knjige koje volim. Polako sam se vraćala sebi.
Ivan je došao nakon dva tjedna. Sjeli smo na klupu ispred knjižare.
“Ana, volim te… Ali ne znam kako promijeniti svoju obitelj.”
“Ne tražim da ih mijenjaš,” rekla sam tiho. “Ali tražim da me zaštitiš od njih kad treba. Da budem tvoja partnerica, a ne njihova sluškinja. Ako to ne možeš… onda ovo nema smisla.”
Ivan je šutio dugo. Otišao je bez riječi.
Danas, mjesec dana kasnije, još uvijek nisam sigurna što će biti s nama. Ali znam jedno – više nikad neću pristati biti nečija sjena.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe živote zbog očekivanja drugih? Koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je?