Ne zovi poslije devet: Noć kad se sve promijenilo
“Mama, ne mogu više…” njezin glas bio je slab, gotovo neprepoznatljiv, dok sam stiskala mobitel u ruci. Sat je pokazivao 21:17. U našem domu u Novom Zagrebu, pravilo je bilo jasno: ne zovi poslije devet, osim ako nije hitno. Srce mi je počelo lupati kao ludo. “Lejla, što se dogodilo? Gdje si?” pitala sam, pokušavajući zadržati mirnoću, iako mi je glas drhtao.
S druge strane tišina, pa jecaj. “Mama, molim te, dođi po mene… Ne mogu više biti ovdje.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Znala sam da nešto nije u redu otkako se Lejla prije godinu dana preselila kod oca u Sarajevo. Tada je tvrdila da joj treba promjena, da želi upoznati drugu stranu obitelji, ali ja sam osjećala da bježi od nečega što ni sama nije znala imenovati.
“Lejla, odmah dolazim. Samo mi reci gdje si!”
“Kod tate… ali… on je opet pio. Mama, boji me se. Bojim se i ja njega.”
U tom trenutku, sve laži koje sam godinama ponavljala sebi i drugima – da je Adnan dobar otac kad nije pod stresom, da će se promijeniti, da je alkohol samo faza – pale su u vodu. Sjetila sam se noći kad smo još živjeli zajedno u Splitu i kad sam prvi put sakrila modricu od susjede Mirele. Sjetila sam se Lejlinog pogleda kad bi Adnan povisio ton na mene ili kad bi razbio čašu o zid.
“Slušaj me pažljivo, Lejla. Zaključaj vrata sobe i nemoj izlaziti dok ne dođem. Zovi me ako pokuša ući. Volim te, dušo. Sve će biti dobro.” Prekinula sam poziv i počela panično tražiti ključeve auta. Moj sin Ivan, koji je sjedio za stolom i učio za maturu, podigao je pogled.
“Mama? Što se događa?”
“Moram po Lejlu. Tata joj opet radi probleme. Ostani doma i pazi na sebe. Ako me nema do jutra, zovi tetu Anu.”
Ivan je ustao i zagrlio me snažno. “Hoćeš da idem s tobom?”
“Ne, sine. Ovo moram sama.”
Vožnja do Sarajeva bila je najduža u mom životu. Kiša je padala tako jako da su brisači jedva stizali čistiti staklo. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Adnanova obećanja nakon svake pijanke, Lejline suze kad bi ga molila da prestane vikati, moj vlastiti strah koji me paralizirao godinama.
Kad sam stigla pred zgradu u Grbavici, srce mi je tuklo kao ludo. Svjetlo u stanu bilo je upaljeno. Pozvonila sam i čekala. Vrata je otvorila Lejla – lice joj je bilo blijedo, oči crvene od plača.
“Mama…” bacila mi se u zagrljaj.
U hodniku se čuo Adnanov glas: “Ko to dolazi ovako kasno? Lejla! Vrati se ovamo!”
Stisnula sam Lejlu za ruku i povukla prema liftu. Adnan se pojavio na vratima – crvene oči, zadah po alkoholu.
“Šta ti radiš ovdje, Sanja? Ovo je moja kuća!”
“Lejla ide sa mnom. Dosta je bilo!” viknula sam, prvi put bez straha.
Adnan je krenuo prema meni, ali Lejla je stala ispred mene: “Tata, molim te… Ne mogu više!”
Na trenutak je zastao, zbunjen njenom hrabrošću. Iskoristila sam priliku i povukla Lejlu prema liftu.
U autu smo šutjele nekoliko minuta dok nije progovorila: “Mama, oprosti što ti nisam prije rekla… Bojala sam se da ćeš misliti da sam slaba ili da izmišljam.”
Stisnula sam joj ruku: “Dušo, nisi ti kriva ni za što. Ja sam ta koja je trebala biti hrabrija ranije. Ali sad smo zajedno i ništa nam više ne može nauditi.”
Put do Zagreba bio je tih – samo zvuk kiše i povremeni jecaji iz Lejlinog grla. Kad smo stigle kući, Ivan nas je čekao budan.
“Sve u redu?” pitao je tiho.
Lejla ga je zagrlila i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na njenom licu.
Sljedećih dana počela je prava borba – razgovori s policijom, socijalnom službom, advokatima. Adnan je prijetio porukama i pozivima, ali ovaj put nisam popustila. Prijatelji su mi govorili da će biti teško dokazati nasilje bez svjedoka, ali Lejla je bila odlučna svjedočiti.
Jedne večeri sjela sam s djecom za stol.
“Znam da vam nije lako zbog svega što se događa… Ali obećavam vam da ćemo biti sigurni i zajedno proći kroz ovo. Nema više tajni među nama.” Ivan me pogledao ozbiljno: “Mama, ponosan sam na tebe.” Lejla mi se nasmiješila kroz suze: “I ja.” Taj trenutak bio mi je važniji od svih pobjeda na sudu.
Danas znam da nisam savršena majka – griješila sam iz straha i ljubavi, ali nikad više neću šutjeti pred nasiljem. Naučila sam da istina boli samo dok ju skrivaš.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti iz straha? Koliko djece večeras plače iza zaključanih vrata? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori.