Ne želim da muževljeva sestrična živi s nama dok studira: Priča o granicama, ljubavi i obitelji

“Ne mogu više, Damire!” viknula sam dok sam lupila vratima spavaće sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan na Trešnjevci, a Damir je ostao sjediti za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu kavu. “Samo još ovu godinu, Amra… obećala si,” tiho je rekao, ali ja sam već osjećala kako mi srce lupa od bijesa i nemoći.

Sve je počelo prošlog ljeta, kad je njegova tetka iz Bihaća nazvala. “Amra, znaš da Lejla nema nikoga u Zagrebu. Samo vi ste joj obitelj. Molim te, dijete, primi je dok ne završi fakultet.” Damir me gledao onim svojim molećivim očima, a ja sam, kao i uvijek, popustila. “Naravno, tetka Fadila. Neka dođe.”

Lejla je stigla s dva ogromna kofera i osmijehom koji je obećavao zahvalnost. Prvih tjedan dana sve je bilo u redu. Pomagala je oko kuće, donosila cvijeće s placa, pričala kako joj je teško bez roditelja. Ali onda su počele sitnice: ostavljene šalice po dnevnom boravku, kasni dolasci s izlazaka, glasni telefonski razgovori do dva ujutro.

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati, čula sam kako se smije na balkonu. Pogledala sam na sat – 1:45. Izašla sam i vidjela Lejlu kako puši cigaretu i priča s nekim dečkom na mobitelu. “Lejla, molim te, možeš li biti tiša? Sutra radim od sedam.” Pogledala me kao da sam joj pokvarila cijeli svijet. “Ma dobro, Amra, opusti se malo! Nisi valjda postala tolika baba?”

Sljedećeg jutra Damir je pokušao smiriti situaciju. “Znaš kakvi su studenti… Sjeti se sebe kad si bila na faksu.” Ali ja nisam imala nikoga tko bi mi plaćao stan i kuhao ručak. Nisam imala luksuz da budem neodgovorna.

S vremenom su se problemi gomilali. Lejla je počela dovoditi prijatelje bez pitanja. Jednom sam zatekla troje nepoznatih ljudi kako sjede u dnevnom boravku i piju pivo. “To su moji kolege s faksa, Amra. Samo ćemo malo učiti.” Učila su njih troje do tri ujutro uz smijeh i glazbu.

Damir je sve više šutio. Kad bih mu rekla da mi smeta što nemamo privatnosti, samo bi slegnuo ramenima: “Proći će to brzo. Ne budi tako stroga.” Počela sam osjećati kao da sam sama protiv svih – protiv muža, protiv Lejle, čak i protiv same sebe jer sam pristala na nešto što nisam željela.

Jedne subote došla sam kući iz dućana i zatekla Lejlu kako pretražuje moje ladice u spavaćoj sobi. “Tražim punjač za mobitel,” rekla je nonšalantno. Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. “Ovo je moja soba! Ne ulazi bez pitanja!” viknula sam, a ona je samo prevrnula očima.

Te večeri sam sjela s Damirom. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja sestrična nema poštovanja prema nama ni prema našem prostoru.” Damir je šutio dugo, a onda rekao: “Možda si preosjetljiva. Znaš da joj nije lako.”

Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Ostajala bih duže na poslu, šetala po Jarunu sama, samo da ne moram gledati kako Lejla sjedi na mom kauču i gleda serije dok ja perem suđe koje je ostavila iza sebe.

Jednog dana nazvala me mama iz Tuzle: “Amra, čujem da ti nije lako s Lejlom. Zašto ne kažeš Damirovoj mami?” Ali znala sam da bi to izazvalo još veći rat u obitelji. Već su me gledali kao hladnu snahu koja ne voli muževljevu rodbinu.

Sve je kulminiralo kad sam pronašla svoj omiljeni parfem napola potrošen u Lejlinoj torbi. “Zašto uzimaš moje stvari bez pitanja?” pitala sam kroz suze.

“Pa ti ionako imaš svega! Što ti znači malo parfema?” odgovorila je drsko.

Te noći nisam mogla spavati. Damir je ležao okrenut leđima, a ja sam gledala u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li loša osoba jer želim svoj mir? Jesam li sebična jer ne želim biti ničija dadilja?

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i rekla Damiru: “Ili će Lejla pronaći drugi smještaj ili ću ja otići na neko vrijeme kod mame.” Prvi put me pogledao s razumijevanjem – ili možda strahom da bi mogao izgubiti mene.

Nakon nekoliko dana napetosti, Lejla je našla sobu kod kolegice s faksa. Kad se iselila, stan je odjednom postao tiši – ali između mene i Damira ostala je tišina koju nismo znali ispuniti.

Ponekad se pitam jesam li mogla biti strpljivija ili odlučnija od početka. Je li moguće pomoći nekome a da ne izgubiš sebe? Gdje povući granicu između obitelji i vlastite sreće?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li sebično tražiti mir u vlastitom domu?