Ne možeš se praviti da je sve isto – priča Lejle iz Tuzle
“Lejla, gdje si bila sinoć?” majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale oko šolje kafe. Pogledala sam je, ali nisam imala snage odgovoriti. U toj tišini, između nas dvije, visila je istina koju niko nije htio izgovoriti: Emir nije došao kući već treću noć zaredom.
Sjedila sam za stolom, zureći u mrlju od kafe na stolnjaku, pokušavajući pronaći smisao u svemu što se dešava. Otac je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu magla iznad Tuzle donijeti odgovore. “Možda je kod Amira,” promrmljala sam, ali ni sama nisam vjerovala u to. Zrak je bio gust od neizrečenih optužbi.
Emir je bio moj stariji brat, uvijek buntovan, uvijek na ivici. Posljednjih mjeseci sve češće je dolazio kasno, mirisao na cigarete i nešto što nisam znala imenovati. Majka bi ga čekala budna, otac bi šutio, a ja bih se pravila da spavam. Ali sada ga nije bilo – nestao je bez traga.
“Lejla, moraš nam reći ako znaš nešto,” otac je napokon progovorio, glas mu je bio hrapav i umoran. “Nisi mala više.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Znala sam više nego što sam htjela priznati. Vidjela sam Emira prije tri dana kako se svađa s nekim muškarcem kod stare željezničke stanice. Nisam imala hrabrosti prići im, samo sam se sakrila iza kioska i gledala kako mu taj čovjek prijeti prstom u lice. Emir je bio tvrdoglav, ali tog dana izgledao je uplašeno.
“Ne znam ništa,” slagala sam i osjetila val srama. Majka me gledala dugo, kao da pokušava pročitati istinu s mog lica.
Dani su prolazili sporo. Komšije su počele šaptati iza naših leđa. U školi su me izbjegavali, a najbolja prijateljica Sanja više nije dolazila po mene. “Nije ti lako,” rekla mi je jednom tiho na hodniku, “ali ljudi pričaju… znaš kako je ovdje.”
Jedne noći čula sam roditelje kako se svađaju. Otac je vikao: “Ti si ga razmazila! Da si ga pustila da bude muško, ne bi sada lutao!” Majka je plakala: “On je samo dijete! Ti si uvijek bio strog!”
Pokrila sam glavu jastukom, ali riječi su me parale iznutra. Osjećala sam se krivom – možda sam trebala reći šta sam vidjela. Možda bih ga spasila.
Jednog jutra policija je došla na vrata. Majka se srušila kad su rekli da još nema vijesti o Emiru, ali da istražuju mogućnost da je umiješan u nešto opasno. Otac je tada prvi put zaplakao pred nama.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Majka je prestala kuhati omiljenu supu od bamije koju smo svi voljeli. Otac je počeo piti rakiju svako veče. Ja sam prestala sanjati.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, Sanja mi je poslala poruku: “Čula sam da su ga vidjeli kod stare fabrike cementa. Možda bi trebala otići tamo.”
Nisam rekla roditeljima ništa. Otišla sam sama, srce mi je tuklo kao ludo dok sam prolazila pored napuštenih zgrada. U mraku sam ugledala sjenu – bio je to Amir, Emirin najbolji prijatelj.
“Lejla? Šta radiš ovdje?” pitao je iznenađeno.
“Tražim Emira. Znaš li gdje je?”
Amir je šutio dugo, a onda slegnuo ramenima: “Nije na meni da ti kažem… Ali Emir nije onakav kakvim ga vi vidite kod kuće. Upetljao se u loše stvari. Pokušavao sam ga izvući…”
Osjetila sam kako mi se noge tresu. “Je li živ?”
Amir me pogledao s tugom: “Ne znam više ni to.”
Vratila sam se kući slomljena. Te noći prvi put sam sjela za sto s roditeljima i ispričala im sve što znam – o svađi kod stanice, o Amiru, o poruci koju sam dobila.
Majka me zagrlila kao nikad prije. Otac je samo šutio, ali u njegovim očima vidjela sam zahvalnost i bol.
Prošli su mjeseci. Policija nikada nije pronašla Emira. Porodica nam se promijenila zauvijek – naučili smo živjeti s prazninom koju niko ne može popuniti.
Ponekad sanjam Emira kako ulazi kroz vrata i smiješi se kao nekad. Ponekad mislim da ću ga sresti na ulici ili čuti njegov glas u gužvi na pijaci.
Ali najteže od svega je naučiti živjeti sa sobom – sa svim onim što nisam rekla na vrijeme.
Možda ste i vi nekad izgubili nekoga ili nešto što vam znači cijeli svijet? Kako se nosite s prazninom koja ostane?