Naša kuća, njihova očekivanja: Priča o ljubavi, obitelji i neizrečenim željama
“Zar stvarno misliš da je ovo bila dobra ideja?” pitala sam Emira dok smo sjedili na još uvijek nepostavljenim pločicama naše nove kuće, okruženi mirisom svježeg betona i zvukom kiše koja je lupkala po limenom krovu. Njegove oči, nekad pune topline, sada su bile umorne, gotovo prazne. “Ne znam više, Amra. Sve je nekako… otišlo u krivo.”
Sjećam se dana kada smo prvi put došli ovdje, na parcelu koju su moji roditelji kupili još prije rata. Tada je sve bilo moguće. Emir i ja smo bili puni snova, a naši roditelji puni planova za nas. “Bit će to kuća za našu unuku i vašeg sina!” govorila je moja majka kroz smijeh, dok je Emirova mama već birala zavjese u mislima. Nitko nije pitao što mi želimo. Svi su pretpostavljali da će naša kćer, Lejla, jednog dana živjeti ovdje s njihovim sinom, Adnanom, kao da su naši životi unaprijed isplanirani.
Ali život nije film. Ljubav nije uvijek dovoljna. Nakon deset godina braka i dvoje djece, Emir i ja smo se pretvorili u dvoje stranaca koji dijele isti prostor. On je radio po cijele dane, a ja sam pokušavala održati dom i posao. Svaka večera bila je tiha borba – tko će prvi progovoriti o stvarima koje nas muče? Tko će prvi priznati da više ne zna kako dalje?
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol. “Amra, jesi li sretna?” pitao me tiho. Pogledala sam ga i shvatila da ne znam odgovor. “Ne znam više što znači biti sretan. Znam samo da ovo nije ono što sam zamišljala.”
Naši roditelji nisu primjećivali ništa. Za njih je bilo važno da kuća napreduje, da djeca idu u školu i da se nedjeljom svi okupimo na ručku. “Gdje ste pogriješili?” pitala me jednom moja sestra Azra kad sam joj priznala da razmišljamo o razvodu. “Imate sve – kuću, djecu, posao… Što vam fali?”
Nisam znala kako joj objasniti da je ponekad najteže imati sve što drugi žele za tebe, a ništa od onoga što ti želiš za sebe.
Intrige su počele kad su susjedi počeli šaputati: “Čula sam da Amra i Emir više ne spavaju u istoj sobi.” “Kažu da je Emir viđen s onom novom kolegicom iz firme.” Svaka riječ boljela je više od prethodne. Moja majka je dolazila svaki dan s novim savjetima: “Ne smiješ tako lako odustati! Sjeti se kako su tvoji otac i ja prošli kroz rat i glad!”
Ali ovo nije bio rat ni glad – ovo je bila tišina koja izjeda iznutra.
Jednog dana Lejla me upitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam imala snage slagati joj. “Nekad odrasli zaborave kako se voli, dušo.” Pogledala me svojim velikim očima i rekla: “Možda se samo trebaš podsjetiti.”
Emir i ja smo pokušali razgovarati još nekoliko puta. Svaki put bi završilo svađom ili šutnjom. On bi otišao van pušiti, ja bih prala suđe do kasno u noć.
Vrhunac je bio kad su naši roditelji organizirali zajednički ručak povodom završetka radova na kući. Svi su bili tu – moji, njegovi, djeca, susjedi… Svi osim nas dvoje koji smo sjedili jedno pored drugog kao potpuni stranci.
“Amra, kad ćete useliti?” pitala me svekrva pred svima.
“Ne znam… Možda nikad,” odgovorila sam tiho.
Tišina je pala nad stolom kao težak pokrivač.
Nakon tog dana Emir je preselio kod roditelja na nekoliko tjedana. Djeca su plakala svaku noć. Ja sam sjedila u praznoj kući i gledala zidove koje smo zajedno gradili.
Jedne noći nazvala me Azra: “Amra, znaš li što ljudi pričaju? Kažu da ste sve ovo radili zbog Lejle i Adnana – da ste gradili kuću za njih dvoje!”
Naslonila sam glavu na hladni prozor i zaplakala prvi put nakon dugo vremena.
“A šta ti misliš?” upitala sam je.
“Mislim da nikad niste imali priliku graditi život po svom. Uvijek ste morali misliti na druge.”
Nakon nekoliko tjedana Emir se vratio po stvari. Stajali smo u hodniku među kutijama.
“Žao mi je što nismo uspjeli,” rekao je.
“I meni,” odgovorila sam.
Djeca su nas gledala iz sobe. Nisam znala što im reći.
Danas živim sama s Lejlom i malim Damirom u toj velikoj kući punoj neostvarenih snova i tuđih očekivanja. Ponekad sjednem na terasu i gledam prema susjedima koji još uvijek šapuću iza zavjesa.
Pitam se – koliko nas živi tuđe živote samo zato što se to od nas očekuje? I koliko nas ima hrabrosti reći: dosta je?