Napokon sam pronašla dom i odlučila se vratiti korijenima: Moja sreća nije dugo trajala

“Zašto nisi dobila peticu, Lejla? Zar ti je tako teško? Pogledaj Amru, ona uvijek ima najbolje ocjene!” Majčin glas parao je tišinu našeg malog stana u Sarajevu. Imala sam jedanaest godina i već tada osjećala težinu svijeta na svojim ramenima. Otac je samo šutio, gledao kroz prozor, a ja sam stajala pred njima s drhtavim rukama i suzama koje nisam smjela pustiti. U toj kuhinji, među mirisom graha i starim zavjesama, naučila sam da ljubav ima uvjete.

Godinama kasnije, sjedim u tramvaju u Zagrebu, gledam kroz prozor i pitam se gdje sam pogriješila. Završila sam Pravni fakultet s prosjekom 4,8, radim u odvjetničkom uredu, ali svaki put kad zatvorim oči, vraćam se onoj djevojčici koja nije smjela pogriješiti. “Lejla, moraš biti najbolja! Samo tako ćeš nešto vrijediti!” odzvanja mi u glavi majčin glas.

Kad mi je umrla baka, nešto se slomilo u meni. Poželjela sam dom, onaj pravi, gdje mirisi nisu podsjetnik na svađe, gdje se možeš nasmijati bez straha. Odluka je pala naglo – vraćam se u Sarajevo. Prijatelji su me gledali kao da sam poludjela: “Lejla, pa ovdje imaš sve! Zašto bi se vraćala tamo gdje si bila nesretna?” Nisam im znala objasniti. Možda sam tražila oprost od prošlosti. Možda sam željela dokazati sebi da mogu biti sretna tamo gdje sam bila slomljena.

Stan sam našla brzo, mali dvosobni na Grbavici. Prvi put sam sama birala zavjese, tanjure, čak i boju zidova. Osjećala sam se kao dijete koje prvi put diše punim plućima. Prvi dani bili su puni nade – šetnje Vilsonovim, kave s Elmom iz osnovne škole, smijeh koji mi je godinama nedostajao.

Ali onda je došla nedjelja. Ručak kod roditelja. Majka je već na vratima: “Šta si to obukla? Zar ti u Zagrebu nisu rekli kako se žena treba oblačiti?” Otac me grli nespretno, kao da ne zna što bi sa mnom. Za stolom šutnja, osim povremenih komentara o tome kako je Amra sada doktorica u Njemačkoj i kako su njeni roditelji ponosni. “A ti? Jesi li našla nekoga? Koliko zarađuješ? Kad ćeš se udati?”

Osjećam kako mi se grlo steže. Sve ono što sam pokušala ostaviti iza sebe dočekalo me na pragu roditeljskog stana – ista pitanja, isti pritisak, ista usporedba s drugima. “Mama, ja sam sretna ovako kako jesam,” pokušavam reći tiho. Ona odmahne rukom: “Sretna? Bez muža i djece? Lejla, nisi više dijete!”

Navečer sjedim sama na balkonu svog novog stana i gledam svjetla grada. Pitam se jesam li pogriješila što sam se vratila. Elma mi šalje poruku: “Ne daj da te slome opet. Znaš da vrijediš više od njihovih očekivanja.” Ali kako to objasniti srcu koje je odraslo na uvjetovanoj ljubavi?

Dani prolaze, posao nalazim u jednoj nevladinoj organizaciji. Radim s djecom koja su prošla kroz ratne traume. Gledam ih kako crtaju svoje strahove i snove na papiru i prepoznajem sebe u njihovim tihim pogledima. Jedan dječak, Adnan, pita me: “Hoće li mama biti sretna ako dobijem četvorku?” Zastanem i ne znam što da mu kažem.

Jedne večeri dolazim kući i nalazim majku pred vratima. Drži vrećicu s hranom i izgleda starije nego ikad. “Lejla, nisam znala kome da se obratim… Tata je bolestan.” U tom trenutku svi moji prigovori nestaju. Postajem dijete koje želi zagrliti roditelja i reći mu da će sve biti dobro.

Sljedećih mjeseci živim između bolnice i posla. Otac šuti više nego ikad, a majka postaje mekša. Jedne noći dok sjedimo uz njegov krevet, ona tiho kaže: “Znam da ti nismo dali djetinjstvo kakvo si zaslužila… Ali nismo znali bolje.” Suze mi klize niz lice – prvi put osjećam da me vidi.

Otac umire u proljeće. Sprovod je tih, dolazi nekoliko susjeda i rodbine. Majka drži moju ruku cijelo vrijeme. Nakon toga ostajemo nas dvije same u stanu punom uspomena i neizgovorenih riječi.

Jednog dana dok perem suđe, majka mi prilazi: “Lejla, jesi li sretna ovdje?” Pogledam je i shvatim da ni ona ne zna što znači sreća – cijeli život je trčala za tuđim očekivanjima.

Sada sjedim na istom balkonu i gledam zalazak sunca nad Sarajevom. Pitam se: Je li moguće oprostiti prošlosti koja te oblikovala? Može li se ikada potpuno zacijeliti od djetinjstva koje ti je ukralo radost?

Što vi mislite – može li čovjek pronaći mir tamo gdje su ga najviše povrijedili?