Nakon smrti svekrve saznala sam istinu: Što znači biti „samo“ snaha?

“Nisi ti za njega, Jasmina. On je moj sin, a ti… ti si samo snaha.” Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok stojim u hladnoj dnevnoj sobi, gledajući kroz prozor na kišu koja neumorno pada po sarajevskim krovovima. Svekrvina sahrana je prošla prije tri dana, a kuća je puna ljudi, ali ja se osjećam nevjerojatno sama.

Sjećam se prvog dana kad sam došla u ovu kuću, prije više od trideset godina. Noge su mi drhtale dok sam nosila pitu koju sam sama pravila, nadajući se da će me Ružica, Markova majka, prihvatiti. Marko me držao za ruku, ali čim smo ušli, pustio me i otišao pomoći ocu oko auta. Ostala sam sama s njom u kuhinji. “Jesi li ti iz Mostara?” pitala me hladno, ne gledajući me u oči. “Jesam,” odgovorila sam tiho. “Aha. Kod nas se burek pravi drugačije.”

Godinama sam pokušavala. Pravila sam sarmu po njenom receptu, čistila kuću onako kako je ona voljela, čak sam i svoju kćerku Lejlu učila da ne viče dok baka spava popodne. Ali uvijek je bilo nešto što nije valjalo. “Jasmina, nisi dobro posložila tanjure.” “Jasmina, Marko voli kafu jaču.” “Jasmina, nisi trebala kupiti tu haljinu za Bajram, previše je šarena.” Nikad nisam bila dovoljno dobra.

Marko je bio između nas. “Pusti mamu, znaš kakva je ona,” govorio bi navečer dok bismo ležali u krevetu. “Znaš da te voli na svoj način.” Ali ja nisam osjećala tu ljubav. Osjećala sam samo zidove koje je podizala između nas.

Kad su došle ratne godine, ostali smo svi zajedno u ovoj kući. Strah, granate, nestašica vode – sve smo to preživjeli zajedno. Tada sam mislila da će nas zajednička patnja zbližiti. Jedne noći, dok smo sjedili u podrumu i slušali detonacije, Ružica mi je tiho rekla: “Znaš, Jasmina, ti si snažnija nego što sam mislila.” To je bio jedini put da mi je dala priznanje. Ali već sutradan opet je sve bilo po starom.

Lejla je odrasla i otišla na fakultet u Zagreb. Marko je radio sve više i više, a ja sam ostajala sama s Ružicom. Njene kritike su postale još oštrije kako je starila. “Ti si kriva što Marko toliko radi. Da si bolja žena, bio bi više kod kuće.” Ponekad bih joj odgovorila: “Možda bi bio više kod kuće da ga nisi toliko gušila.” Tada bi nastao muk koji bi trajao danima.

Jednog dana, kad se Lejla vratila iz Zagreba s dečkom Ivanom, Ružica je bila oduševljena. “Vidiš kako se ona zna snaći! Ivan je iz dobre obitelji!” Pogledala me s osmijehom koji nije bio upućen meni nego sebi – kao da mi želi reći: “Eto, vidiš kako se to radi.” Te noći sam plakala u kupaonici.

Kad je Ružica oboljela prošle zime, brinula sam se o njoj dan i noć. Marko nije mogao uzeti slobodno s posla, a Lejla je bila daleko. Prala sam joj kosu, hranila je žlicom, mijenjala posteljinu. Nikad nije rekla hvala. Samo bi ponekad stisnula moju ruku kad bi mislila da spavam.

Nakon njene smrti, dok sam čistila njenu sobu, pronašla sam kutiju s pismima. Među njima bilo je jedno adresirano meni. Drhtavim rukopisom pisala je: “Jasmina, znam da nikad nisam bila nježna prema tebi. Nisam znala drugačije. Bojala sam se da ćeš mi uzeti sina, kao što su meni uzeli mog kad sam se udala za njegovog oca. Znam da si dobra žena i majka. Hvala ti što si bila uz mene kad nitko drugi nije mogao ili htio. Oprosti mi ako možeš.” Suze su mi kapale po papiru.

Te večeri sjela sam s Markom za stol i pokazala mu pismo. Gledao me dugo i rekao: “Znao sam da te voli na svoj način… ali nije znala to pokazati.”

Sada sjedim sama u ovoj kući i pitam se: Je li moguće oprostiti nekome tko te cijeli život držao na distanci? Je li dovoljno što je priznanje došlo tek na kraju? Ili su moji pokušaji da budem prihvaćena ipak ostavili trag?

Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali jedno znam – nisam bila samo snaha. Bila sam žena koja je voljela i pokušavala, čak i kad ljubav nije bila uzvraćena.

Je li važno kako nas drugi vide ili kako sami sebe vidimo? Može li oprost doći prekasno?