Nakon pedesete: Kad ljubav zaboli više nego ikad

„Opet si promijenio miris, Zlatko?“ upitala sam ga dok je skidao kaput i ostavljao torbu na pod. Mirisao je drugačije, nečim svježim, cvjetnim, ali s notom nečega što nisam znala prepoznati. Moj muž, koji je uvijek tvrdio da ne podnosi parfeme, sada je mirisao kao da je upravo izašao iz luksuznog dućana. „Ma, u firmi netko ostavio sprej u WC-u, slučajno sam se pošpricao“, odgovorio je, ni ne pogledavši me. Prije bih se nasmijala, ali ovaj put nešto u njegovom glasu bilo je drugačije. Nije bilo one topline, one naše stare bliskosti.

Nisam odmah posumnjala. Nakon trideset godina braka, dvoje odrasle djece, zajedničkih ljetovanja na Jadranu, zimovanja na Vlašiću, čovjek pomisli da zna s kim dijeli život. Ali, kako su dani prolazili, sve više sam osjećala da nešto nije u redu. Zlatko je postao odsutan, često bi kasnio s posla, a kad bih ga pitala gdje je bio, odgovarao bi kratko: „Sastanak, znaš kako je sad kad je novi projekt.“

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, sin Marko je došao kući ranije. „Tata, jesi li vidio novi auto pred zgradom? Onaj crveni Peugeot?“, pitao je. Zlatko je samo slegnuo ramenima, ali ja sam primijetila kako mu je ruka zadrhtala dok je podizao čašu. U tom trenutku, sve moje sumnje, sve one sitne promjene u njegovom ponašanju, spojile su se u jednu bolnu istinu koju nisam htjela priznati.

Počela sam ga promatrati. Svaki njegov pokret, svaku poruku na mobitelu, svaki osmijeh koji nije bio upućen meni. Jedne noći, dok je spavao, uzela sam mu mobitel. Srce mi je tuklo kao ludo, ruke su mi se tresle. Nisam pronašla ništa konkretno, ali u porukama s kolegicom Ivanom iz računovodstva bilo je previše smajlića, previše „vidimo se sutra“ i „hvala ti na svemu“. Ivana, žena deset godina mlađa od mene, uvijek nasmijana, uvijek dotjerana. Sjećam se kako mi je jednom na božićnom domjenku rekla: „Vaš Zlatko je stvarno divan čovjek, prava podrška u svemu.“ Tada sam bila ponosna, sada me te riječi peku kao žeravica.

Jednog popodneva, odlučila sam ga suočiti. Djeca nisu bila kod kuće. „Zlatko, moramo razgovarati“, rekla sam tiho, ali odlučno. Pogledao me, prvi put nakon dugo vremena, stvarno me pogledao. „Što je sad?“, pitao je, ali već sam vidjela strah u njegovim očima. „Znam da nešto nije u redu. Znam da imaš nekoga.“

Dugo je šutio. Zrak u kuhinji bio je gust, mogla sam ga rezati nožem. „Nije to tako kako misliš“, napokon je rekao. „Ivana i ja… samo smo prijatelji. Pomažem joj oko posla, ona je nova, treba joj podrška.“

„Zlatko, ne laži me. Osjećam to. Osjećam da te gubim.“ Glas mi je zadrhtao, suze su mi navrle na oči. On je sjeo za stol, spustio glavu u ruke. „Ne znam što da ti kažem. Nisam planirao… jednostavno se dogodilo. Osjećam se živim kad sam s njom. Ti i ja… kao da smo postali cimeri.“

Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja uvreda. Cimeri. Nakon svega što smo prošli, nakon svih onih noći kad smo zajedno plakali zbog bolesti djece, kad smo zajedno slavili njihove uspjehe, kad smo gradili ovaj dom ciglu po ciglu. Sada smo samo cimeri.

Nisam znala što da radim. Otišla sam u sobu, zatvorila vrata i plakala. Plakala sam kao dijete, tiho, da me ne čuje. Sutradan sam otišla kod prijateljice Mirele. „Ne mogu više, Mirela. Ne znam tko sam bez njega. Cijeli život sam bila Zlatkova žena, Markova i Anina mama. Što sad?“

Mirela me zagrlila. „Znaš što, Jasna? Vrijeme je da budeš ti. Da se sjetiš tko si bila prije nego što si postala sve ovo. Sjeti se onih dana kad si sanjala o putovanjima, o pisanju knjige, o plesu. Ne daj da te ovo uništi.“

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam razmišljati o sebi, o svemu što sam žrtvovala. O svakoj neprospavanoj noći, o svakom kompromisu, o svakoj propuštenoj prilici. Počela sam izlaziti, šetati, prijavila sam se na tečaj slikanja. Djeca su primijetila promjenu. „Mama, ti si opet ona stara!“, rekla mi je Ana jednog dana.

Zlatko je ostao s Ivanom. Nije otišao odmah, ali je na kraju spakirao stvari i preselio se. Djeca su bila ljuta, povrijeđena, ali odrasli su dovoljno da shvate da život nije uvijek onakav kakvim ga zamišljamo. Ja sam ostala u našem stanu, među uspomenama, ali i među novim snovima.

Ponekad ga sretnem u gradu. Pozdravi me, ponekad zastane, pita kako sam. Ja se nasmiješim, kažem da sam dobro. I jesam. Naučila sam da život ne prestaje kad te netko izda. Naučila sam da mogu biti svoja, da mogu voljeti sebe.

Ali ponekad, kad legnem navečer, pitam se: Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li previše dala, a premalo tražila za sebe? I što je zapravo ljubav nakon pedesete – nova prilika ili samo podsjetnik na sve što smo izgubili?