Nakon Oluje: Lejlin Put do Istinske Sreće

“Lejla, prestani gledati kroz prozor! Dođi pomoći oko ručka!” glasno je viknula Sanja iz kuhinje, a meni se srce stisnulo kao svaki put kad čujem njezin glas. Nije to bio glas moje majke. Nikad neće biti. Majka je mirisala na lavandu i kruh iz pećnice, a Sanja na cigarete i jeftini parfem. Otac je sjedio za stolom, šutio i gledao kroz mene kao da sam prozirna.

Bilo je to ljeto nakon Oluje, kad su se ljudi vraćali u razrušene kuće, a ja sam pokušavala pronaći komadiće sebe među ruševinama našeg doma u okolici Knina. Majku su mi pokopali bez riječi, bez oproštaja. Otac je plakao samo jednu noć, a već sljedeći tjedan Sanja je spavala u njezinom krevetu. Sjećam se kako sam stajala pred vratima njihove sobe i slušala tihi šapat, smijeh koji nije pripadao našoj kući.

“Lejla, ne možeš vječno biti ljuta! Život ide dalje,” govorila mi je teta Azra kad bi došla iz Bihaća s vrećicama punim kave i bajadera. Ali kako da nastavim dalje kad mi je sve što sam znala nestalo u jednom danu? U školi su me gledali kao čudakinju – ni Hrvatica, ni prava Bosanka, ni Srpkinja. Samo Lejla, ona koja ne zna gdje pripada.

Jedne večeri, dok su otac i Sanja gledali vijesti, skupila sam hrabrost i upitala: “Tata, zašto si doveo Sanju tako brzo? Jesi li zaboravio mamu?” Pogledao me kao da sam ga ošamarila. “Lejla, dosta! Sanja je sad dio naše obitelji. Moraš to prihvatiti.”

Sanja je šutjela, ali njezine oči su gorjele od bijesa. Kasnije te noći došla je u moju sobu. “Znam da me ne voliš, ali ja nisam kriva što ti je majka umrla. I meni je teško. Pokušaj barem malo biti pristojna.” Okrenula sam joj leđa i zagrizla usnicu da ne zaplačem.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Otac je radio na građevini u Splitu, vraćao se kasno i često bio umoran za razgovor. Sanja je pokušavala biti domaćica, ali sve što bi napravila bilo bi pogrešno – juha preslana, rublje previše tvrdo, cvijeće u dvorištu uvenulo. Ja sam bježala iz kuće čim bih mogla, lutala poljima gdje smo nekad brali šljive s mamom.

Jednog dana srela sam Dinu na autobusnoj stanici. Bio je godinu dana stariji od mene, sin povratnika iz Travnika. Imao je osmijeh koji je mogao otopiti led na Dinari i oči koje su znale slušati. “Hej Lejla, ideš li na rijeku?” pitao me i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me netko vidi.

S Dinom sam mogla pričati o svemu – o ratu, o tome kako mi fali mama, o tome kako se bojim da nikad neću biti sretna. On mi je pričao o svom djedu koji još uvijek sanja pucnjeve i o tome kako mu otac ne može naći posao jer je ‘došao iz Bosne’. Smijali smo se našim nespretnim pokušajima da budemo ‘normalni’, dok su nam roditelji nosili teret prošlosti na leđima.

Ali sreća nikad ne traje dugo. Jedne večeri Sanja me dočekala na vratima: “Gdje si bila? S kim si bila? Znaš li ti koliko imaš godina?” Vikala je toliko glasno da su susjedi izašli na prozore. Otac je stajao iza nje, šutio kao uvijek. “S Dinom sam bila! Nije kriminalac!” viknula sam natrag.

Te noći prvi put sam pobjegla iz kuće. Otišla sam kod tete Azre u Bihać. Plakala sam cijelu noć dok me ona grlila i šaptala: “Dijete moje, život ti nije dao lakoću, ali moraš naučiti praštati sebi i drugima.” Sljedećeg jutra otac je došao po mene. Nije rekao ništa cijelim putem do kuće.

Nakon tog bijega nešto se promijenilo. Sanja više nije pokušavala biti majka – postala je samo žena koja živi s nama. Otac me počeo pitati kako sam, ali odgovori su ostajali visjeti u zraku kao magla nad poljem.

Dino mi je postao utočište. S njim sam učila kako voljeti bez straha da će mi netko opet sve uzeti. Ali ni tu nije bilo mira – njegova majka nije htjela ‘djevojku iz miješanog braka’, a moj otac nije volio što Dino nema stalni posao.

Jednog dana Dino mi je rekao: “Lejla, hajde da odemo negdje gdje nas nitko ne zna. Počnimo ispočetka.” Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam mogla ostaviti oca samog s tuđom ženom koju ni on nije znao voljeti.

Godine su prolazile. Završila sam školu, počela raditi u knjižnici u Kninu. Dino je otišao u Njemačku tražiti bolji život. Pisali smo si dugo, ali pisma su postajala sve rjeđa dok nisu sasvim prestala stizati.

Sanja se razboljela od raka kad sam imala dvadeset i četiri godine. Brinula sam se o njoj jer nitko drugi nije htio – njezina djeca iz prvog braka nisu dolazila ni na sprovod. Otac je umro godinu dana kasnije od srca.

Ostala sam sama u kući punoj uspomena i tišine. Ponekad bih sjela na prag i gledala prema polju gdje smo nekad brali šljive. Pitala bih se jesam li mogla drugačije – jesam li trebala oprostiti prije ili otići ranije? Jesam li ikad bila istinski sretna ili samo tražila ono što sam davno izgubila?

Danas znam – sreća nije nešto što ti netko drugi može dati ili uzeti. Sreća je mir koji pronađeš kad prestaneš bježati od sebe.

A vi? Jeste li ikad morali birati između oprosta i bijega? Može li se prošlost ikad zaista ostaviti iza sebe?