Nakon deset godina, otac mog sina želi ponovo ući u naš život. Što sada?
“Mama, tko je taj čovjek? Zašto me gleda kao da me poznaje?” Dino me povukao za rukav dok smo izlazili iz škole. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam prema parkiralištu i ugledala Adnana, čovjeka kojeg nisam vidjela deset godina, čovjeka koji je nestao iz naših života prije nego što je Dino prohodao.
Nisam znala što reći sinu. U glavi mi je tutnjalo: Zašto sada? Zašto nakon toliko godina? Sjećanja su navirala kao bujica – onaj dan kad sam rodila Dinu u sarajevskoj bolnici, kad smo zajedno potpisali rodni list, kad smo se vratili kući i slavili s mojom mamom i sestrom. A onda, samo tjedan dana kasnije, Adnan je nestao. Bez poruke, bez pozdrava. Samo tišina.
Godinama sam slagala Dinu priču o ocu koji radi u Njemačkoj, koji šalje poklone i voli ga izdaleka. Lagala sam jer nisam znala kako mu objasniti istinu: da ga je otac napustio prije nego što ga je stigao upoznati. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Bolje da ga nema nego da ga povrijedi još jednom.” Ali Dino je rastao i pitanja su postajala sve teža.
Sada, dok stojim pred školom i gledam Adnana kako prilazi, osjećam kako mi se noge tresu. “Dobar dan, Amra,” kaže tiho. Glas mu je isti, ali oči su mu umorne. “Mogu li razgovarati s tobom? Samo pet minuta.”
Dino me gleda zbunjeno. “Mama?”
“Dino, idi do auta. Sad ću doći,” kažem mu drhtavim glasom.
Adnan stoji preda mnom, ruke mu drhte. “Znam da nemam pravo… Ali molim te, pusti me da ga upoznam. Znam da sam pogriješio. Nisam bio spreman tada. Bio sam kukavica. Ali sad sam drugačiji čovjek.”
Osjećam bijes kako mi raste u prsima. “Deset godina, Adnane! Deset! Gdje si bio kad je imao temperaturu 40? Kad je plakao jer ga djeca zadirkuju što nema oca? Gdje si bio kad sam radila dva posla da platim stan i vrtić?”
On spušta pogled. “Znam… Ništa ne mogu reći da to ispravim. Samo želim priliku da mu budem otac.”
Te večeri sjedim u kuhinji s mamom i sestrom Lejlom. Dino spava u svojoj sobi, a ja vrtim Adnanove riječi po glavi.
“Ne vjeruj mu,” kaže mama odlučno. “Ljudi se ne mijenjaju tako lako. Sjetila si se kako si plakala noćima kad te ostavio?”
Lejla uzdahne: “Ali Dino ima pravo znati tko mu je otac. Možda je Adnan stvarno drugačiji sada. Ljudi griješe…”
Pogledam ih obje i osjećam se razapeto između prošlosti i budućnosti. Znam da Dino zaslužuje istinu, ali bojim se da će ga Adnan opet povrijediti.
Sljedećih dana Adnan šalje poruke, nudi pomoć oko škole, pita može li Dinu kupiti bicikl za rođendan. Dino primjećuje promjene: “Mama, tko mi to šalje poklone? Zašto mi lažeš?”
Jedne večeri sjedimo na kauču, Dino i ja. Gleda me ozbiljno: “Mama, želim znati istinu. Svi u razredu imaju tate osim mene. Je li on moj tata? Onaj čovjek iz škole?”
Osjećam kako mi suze naviru na oči. “Da, Dino… On je tvoj tata.”
Dino šuti dugo, a onda tiho pita: “Zašto me nije htio prije? Jesam li ja kriv?”
Grlim ga čvrsto: “Nisi ti kriv ni za što! Odrasli ponekad naprave glupe greške. Tvoj tata nije bio spreman biti tata tada, ali sada želi pokušati popraviti stvari.”
Dino šuti još malo pa kaže: “Želim ga upoznati. Ali ne želim da tebe povrijedi.”
Dogovaramo susret u parku. Dino sjedi na klupi, nervozno vrti rukama. Adnan dolazi s malim paketom – albumom sa slikama iz svog života posljednjih godina.
“Znaš, Dino,” kaže tiho, “svaki dan sam mislio na tebe. Bio sam glup što sam otišao. Ali želim biti tu sada, ako mi dopustiš.”
Dino ga gleda dugo pa pita: “Hoćeš li opet otići?”
Adnan odmahne glavom: “Neću. Obećavam ti.” Vidim kako mu glas drhti.
Nakon tog susreta ništa više nije isto kod nas kući. Mama šuti kad Adnan dođe po Dinu u školu, Lejla pokušava smiriti tenzije šaljivim komentarima, a ja noću ležim budna i pitam se jesam li napravila pravu stvar.
Jedne večeri Dino dolazi k meni u sobu: “Mama, misliš li da ljudi stvarno mogu postati bolji? Ili će uvijek biti isti kao prije?”
Gledam ga i shvaćam da ni sama ne znam odgovor.
Možda vi znate bolje od mene – što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ispravno dati drugu šansu nekome tko vas je jednom slomio?