Nakon 35 godina braka, ostavljena zbog proročice: Priča o Ani iz Zagreba

“Ne mogu više, Ana. Odlazim. Ona me razumije na način na koji ti nikad nisi mogla.” Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima dok je pakirao svoje stvari u staru putnu torbu. Ivan, moj muž, čovjek s kojim sam provela više od pola života, stajao je ispred mene s pogledom koji nisam prepoznala. U tom trenutku, svijet mi se srušio.

“Zar stvarno misliš da će ti ta Jasmina donijeti sreću? Proročica? Ivan, molim te, razmisli još jednom!” glas mi je drhtao, ali on je već bio odlučio. Nije bilo povratka.

Nikada nisam vjerovala u te stvari – tarot karte, gledanje u dlan, proricanje sudbine. Ali Jasmina je ušla u naš život kao oluja. Prvo je bila samo poznanica iz kvarta, žena koja je uvijek imala vremena za kavu i razgovor. Onda su počele priče o energijama, o tome kako osjeća vibracije i vidi ono što drugi ne mogu. Ivan je bio fasciniran. Ja sam bila skeptična.

Godinama smo živjeli u malom stanu na Trešnjevci. Nije to bio luksuz, ali bio je naš dom. Zajedno smo podizali sina Tomislava i kćerku Marinu. Prošli smo rat, inflaciju, nezaposlenost, sve ono što je pogodilo naše generacije. Sjećam se kako smo zajedno plakali kad je Tomislav otišao raditi u Njemačku, kako smo slavili kad se Marina udala za Davora iz Osijeka. Sve smo dijelili – i dobro i loše.

Ali posljednjih godina nešto se promijenilo. Ivan je postao tih, povučen. Sve češće je izlazio iz kuće bez objašnjenja. Kad sam ga pitala gdje ide, samo bi slegnuo ramenima: “Ma idem malo prošetati.” Nisam znala da tada odlazi Jasmini.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Marina mi je šapnula: “Mama, tata se čudno ponaša. Vidjela sam ga s onom ženom iz kvarta… znaš, onom što gleda u karte.” Srce mi je preskočilo. Nisam htjela vjerovati.

Sutradan sam ga suočila: “Ivane, imaš li nešto da mi kažeš?” Pogledao me ravno u oči i rekao: “Ana, ne mogu više živjeti ovako. S Jasminom osjećam da sam živ. Ona me sluša, razumije…”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Nakon 35 godina zajedničkog života – nakon svega što smo prošli – on odlazi zbog žene koja mu priča bajke o sudbini?

Prvih dana nakon njegovog odlaska nisam izlazila iz stana. Zatvorila sam se među četiri zida i plakala do iznemoglosti. Telefon je zvonio, ali nisam imala snage javiti se ni Marini ni Tomislavu. Osjećala sam se izdano, poniženo i beskrajno usamljeno.

Jedne večeri zazvonilo je na vratima. Bila je to moja susjeda Ružica: “Ana, dušo, dođi na kavu. Ne možeš ovako sama.” Sjela sam kod nje u kuhinji i prvi put ispričala sve što me muči. Ružica me zagrlila: “Znaš, moj Stjepan me ostavio zbog mlađe prije deset godina. Preživjela sam – i ti ćeš. Samo nemoj ostati sama sa svojim mislima.”

Polako sam počela vraćati rutinu u svoj život. Otišla sam kod frizerke Mirele prvi put nakon mjesec dana: “Ana, nova frizura za novi početak!” rekla mi je uz osmijeh.

Ali najteže mi je bilo kad su djeca došla za vikend. Marina je bila bijesna: “Tata je lud! Kako može tako?” Tomislav je bio tiši: “Mama, možda mu treba vremena…” Nisam znala što da im kažem. Nisam htjela da mrze svog oca, ali nisam mogla ni opravdati njegovu izdaju.

Jedne noći nisam mogla spavati pa sam uzela Ivanovu staru košulju iz ormara i privila je uz sebe. Mirisao je na njega – na prošlost koju više nikad neću vratiti.

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisivala svoje misli:

“Dragi dnevniče,
Danas sam opet plakala zbog Ivana. Ponekad mislim da sam ja kriva – možda sam trebala više slušati, više voljeti? Ali onda se sjetim svega što sam dala ovoj obitelji…”

S vremenom su suze zamijenile tišina i mirenje sa sudbinom. Prijateljice su me nagovarale da idem na izlete za umirovljenike: “Ana, život nije gotov! Ima još toliko toga za vidjeti!” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.

Jednog dana srela sam Jasminu na tržnici. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Ana, žao mi je… Nisam htjela da se ovo dogodi.” Nisam joj ništa odgovorila – samo sam prošla pored nje s dignutom glavom.

Danas živim sama u našem stanu na Trešnjevci. Ivan živi s Jasminom negdje na periferiji grada. Djeca dolaze kad mogu, prijateljice me zovu na kave i šetnje po Jarunu.

Ponekad se pitam – gdje sam pogriješila? Je li moguće da nakon toliko godina zajedničkog života sve nestane zbog nekoliko praznih riječi i lažnih obećanja? Ili možda nikada nismo ni bili ono što smo mislili da jesmo?

Možda će mi netko od vas reći – što vi mislite? Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon ovakve izdaje? Kako oprostiti sebi i krenuti dalje?