Najgori Božićni Poklon: Priča o Jednoj Obitelji i Jednom Zaboravljenom Obećanju
“Opet si zaboravio, tata!” viknula je Lana dok je trgala šareni papir s kutije. Svi smo sjedili oko stola, miris cimeta i pečenih kolača širio se kuhinjom, ali u zraku je visjela napetost koju ni najljepša božićna svjetla nisu mogla prikriti. Pogledala me ravno u oči, a ja sam osjetio kako mi srce tone.
Moja supruga Mirela pokušala je ublažiti situaciju: “Lana, dušo, znaš da tata ima puno posla…” Ali Lana je već bila ustala, držeći u ruci isti onaj parfem koji sam joj kupio prošle godine. “Nisi se ni potrudio! Rekla sam ti što želim, tata! Samo jednom si trebao slušati.”
Svi su zašutjeli. Moj sin Filip pogledao je u pod, a moja majka Ružica tiho je uzdahnula. Znao sam da sam pogriješio, ali nisam mogao priznati koliko me posao iscrpio, koliko sam bio odsutan i koliko sam puta obećao da ću biti bolji otac – a onda opet iznevjerio.
Božić je uvijek bio poseban u našoj kući u Osijeku. Još kao dijete, sjećam se kako smo sestra Ivana i ja čekali ponoć da otvorimo poklone. Tata bi tada pričao priče o svom djetinjstvu u Bosni, a mama bi pjevala božićne pjesme. Sve je bilo jednostavno i toplo. Ali sada, kad sam ja otac, čini mi se da ne znam ni gdje početi.
“Znaš li ti koliko sam se trudila cijele godine?” Lana je nastavila, glas joj je drhtao. “Samo sam htjela onaj crveni šal iz dućana kod tržnice. Svaki put kad smo prolazili pored izloga, pokazivala sam ti ga!”
Mirela me pogledala s tugom i razočaranjem. “Možda bi trebao manje raditi, a više slušati svoju djecu,” šapnula je.
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Nisam znao što reći. U mojoj glavi vrtjele su se slike: kasni sati u uredu, neprospavane noći zbog rokova, stalna briga oko novca. Sve to radim za njih – ali što vrijedi ako ih gubim?
Filip je tada tiho progovorio: “Tata, meni nije bitno što si mi kupio. Samo bih volio da igramo nogomet zajedno kao prije.”
Suze su mi navrle na oči. Sjetio sam se prošlog ljeta kad sam mu obećao da ćemo svaki vikend ići na igralište. Obećanja su ostala samo riječi.
Ružica je ustala i donijela kolače na stol, pokušavajući spasiti večer: “Ajmo, djeco, pojedite nešto slatko. Božić je vrijeme oprosta.” Ali Lana je samo slegnula ramenima i povukla se u svoju sobu.
Mirela me pogledala: “Znaš li koliko joj to znači? Nije stvar u poklonu, nego u pažnji. Sjeti se svog oca – nikad nije imao novca za skupe darove, ali uvijek je bio tu za tebe.”
Sjetio sam se svog oca, kako me vodio na Dravu pecati ribe, kako smo zajedno slagali bor od papira jer nismo imali za pravi. Nikad nisam zaboravio te trenutke – ali izgleda da sam zaboravio što znači biti otac.
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam kako Lana tiho plače iza zatvorenih vrata svoje sobe. Osjećao sam se bespomoćno i krivo. Sutradan sam ustao ranije nego inače i otišao do tržnice. Dućan je bio zatvoren zbog praznika, ali vlasnica Senada me prepoznala kroz staklo i pustila unutra.
“Znam zašto ste došli,” rekla je s osmijehom. “Vaša kći svaki dan gleda ovaj šal. Čekala je da ga vi primijetite.”
Kupio sam šal i vratio se kući. Lana je još spavala, pa sam joj ostavio šal na jastuku s malom porukom: “Oprosti što nisam slušao. Volim te najviše na svijetu – tata.”
Kad se probudila i pronašla šal, potrčala mi je u zagrljaj. Plakali smo oboje.
Ali šteta je već bila učinjena. Povjerenje koje sam izgubio ne može vratiti ni najljepši poklon.
Tog Božića naučio sam najtežu lekciju: pravi pokloni nisu stvari koje kupujemo, nego vrijeme i pažnja koju poklanjamo jedni drugima.
Ponekad se pitam: Koliko puta moramo pogriješiti prije nego što naučimo slušati one koje volimo? Je li moguće ispraviti stare rane ili će nas one uvijek pratiti kroz život?