Na rubu snage: Borba za dostojanstvo moje majke
“Ne mogu više, Lidija! Ne mogu!” povikala sam kroz suze, držeći mobitel stisnut uz uho dok sam gledala majku kako sjedi na rubu kreveta, pogleda izgubljenog negdje između prošlosti i sadašnjosti. “Znaš li ti koliko noći nisam spavala? Koliko puta sam joj mijenjala pelene, hranila je žlicom, slušala kako me zove iz sna?”
S druge strane linije, Lidijin glas bio je hladan i odmjeren. “Ana, svi imamo svoje živote. Ja radim po cijele dane, djeca su mi mala. Ne mogu ja sad dolaziti svaki vikend u Zagreb. Ti si ionako uvijek bila ta koja je s mamom najviše…”
Prekinula sam je. “Nije stvar u tome tko je bio najviše! Stvar je u tome da više ne mogu sama!”
Majka je tiho zaplakala. Okrenula sam se prema njoj i pokušala joj obrisati suze, ali ona je odmaknula ruku. “Ne šalji me tamo… Ana, molim te… Znaš li kako je bilo mojoj sestri u domu? Zaboravili su joj dati lijekove, izgubila se… Ja ne želim tamo umrijeti.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Sjetila sam se svih onih dana kad nas je vodila na Jarun, kad nam je pekla palačinke nedjeljom, kad je znala ostati budna cijelu noć jer sam imala temperaturu. Sjetila sam se i oca, kako je otišao prerano, ostavivši nas sve s njezinom snagom i njezinim osmijehom. A sada – sada sam ja ta koja odlučuje o njezinoj sudbini.
Moj brat Dario javio se tek nakon što sam mu poslala poruku: “Dario, hitno. Mama više ne može sama, ni ja više ne mogu.” Njegov odgovor bio je tipično muški, tipično distanciran: “Ana, znaš da radim u Njemačkoj. Pošalji mi broj računa ako trebaš pomoć za dom. Ali nemoj me sad opterećivati grižnjom savjesti.”
Grižnja savjesti – to je sve što osjećam zadnjih mjeseci. Kad god pogledam majku, kad god joj pokušam pomoći oko kupanja ili joj promijeniti posteljinu dok ona stidljivo skreće pogled. Kad joj donosim lijekove i gledam kako ih guta s mukom. Kad joj pokušavam objasniti da više ne može sama do trgovine, a ona mi odgovara: “Nisam ja još za baciti!”
Ali istina je bila neumoljiva: majka više nije mogla sama. A ja više nisam mogla sama s njom.
Jedne večeri, nakon što sam joj dala večeru i smjestila je u krevet, sjela sam na balkon s cigaretom koju sam skrivala od nje još od srednje škole. Gledala sam svjetla grada i pitala se: gdje su nestali svi oni ljudi koji su obećavali pomoći? Gdje su nestale susjede koje su nekad dolazile na kavu? Gdje su nestali prijatelji koji su me zvali van?
Sutradan sam otišla u Centar za socijalnu skrb. Socijalna radnica, gospođa Jasmina, gledala me preko naočala s razumijevanjem koje nisam očekivala.
“Znate, Ana,” rekla je tiho, “nije sramota priznati da ne možete više. Vaša majka ima pravo na dostojanstvenu skrb, a vi imate pravo na svoj život. Domovi nisu više ono što su bili prije dvadeset godina. Ima ih dobrih, ima ih loših – kao i ljudi. Ali vi niste loša kći ako odlučite potražiti pomoć.”
Vratila sam se kući s brošurom nekoliko domova u Zagrebu i okolici. Te noći nisam oka sklopila.
Sljedećih tjedan dana provela sam obilazeći domove: neki su mirisali na dezinficijens i usamljenost, drugi na svježe cvijeće i tople kolače iz kuhinje. U jednom domu, starica po imenu Mara povukla me za rukav: “Nemojte ostavljati mamu ovdje ako ne morate… Ovdje ljudi umiru od tuge prije nego od bolesti.” U drugom domu, mlada medicinska sestra Sanja pokazala mi je sobu s pogledom na park: “Vaša mama može ovdje imati svoj mir, a vi možete doći kad god želite. Nismo savršeni, ali trudimo se biti obitelj onima koji su ostali sami.”
Svaku večer vodila sam iste razgovore s Lidijom i Dariom.
“Ti si luda ako misliš da ćeš mamu dati u dom! Što će selo reći? Što će susjedi reći?” vikala je Lidija preko telefona.
“Neka pričaju što hoće! Neka dođu pa neka oni peru pelene!” odgovarala sam kroz zube.
Dario je slao novac, ali nije slao utjehu.
Majka je svakim danom bila slabija. Jednog jutra pronašla sam je kako sjedi na podu kupaonice, uplakana i posramljena.
“Ana… oprosti… Nisam htjela… Nisam mogla ustati…”
Tada sam znala – nema više čekanja.
Dogovorila sam smještaj u domu koji mi se činio najtoplijim. Na dan preseljenja majka me držala za ruku cijelim putem autom.
“Hoćeš li dolaziti?” pitala je tiho.
“Hoću, mama. Svaki vikend. I svaki put kad poželiš da dođem.”
U domu su nas dočekali s osmijehom. Majka je plakala kad sam odlazila, a ja sam plakala još više kad sam sjela u auto.
Danas idem kod nje svake subote. Ponekad mi kaže da joj nedostaje naš stan, ponekad mi kaže da joj je ovdje ipak lakše jer ne mora brinuti hoće li pasti ili zaboraviti lijekove.
Lidija još uvijek ne dolazi često; Dario šalje novac i poruke izdaleka.
A ja? Ja se svako jutro budim s pitanjem: Jesam li izdala svoju majku ili sam joj dala ono što joj treba? Gdje završava ljubav prema roditelju, a počinje ljubav prema sebi?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Kako ste vi donijeli takvu odluku – ili biste li mogli?