Na Pragu Novog Života: Kad Sam Sa 55 Godina Otišla Od Svojih

“Jesi li ti normalna, Jasna? U tvojim godinama?” vikao je moj brat Davor dok sam gurala posljednji kofer prema vratima. Njegov glas je odjekivao kroz stan u Sarajevu, kao da me pokušava prikovati za pod. Mama je plakala u kuhinji, šaptala molitve pod nosom, a otac je samo šutio, gledajući kroz prozor kao da će mu odgovor doći iz magle što se spuštala niz Trebević.

“Nisam više dijete, Davor. Imam 55 godina. Ne mogu više živjeti ovako,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Ruke su mi drhtale dok sam stavljala šal oko vrata. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši pod nogama, ali znala sam da moram otići. Godinama sam živjela po tuđim pravilima: udala se za čovjeka kojeg su mi roditelji odobrili, radila posao koji me nije ispunjavao, žrtvovala snove zbog djece i porodice. Sad kad su svi odrasli i otišli svojim putem, ostala sam sama sa svojim neostvarenim željama.

“Ako izađeš kroz ta vrata, Jasna, za mene više ne postojiš!” otac je iznenada progovorio, glas mu je bio hladan kao zimski vjetar na Bjelašnici. Pogledala sam ga u oči, tražeći barem trunku razumijevanja, ali tamo je bila samo povrijeđena tvrdoglavost.

“Tata…” pokušala sam, ali riječi su mi zapele u grlu. Sjećanja su navirala: kako me vodio na Sljeme kad sam bila mala, kako smo zajedno brali šljive u djedovom voćnjaku kod Travnika. Sad je između nas bio zid koji nisam znala kako srušiti.

“Pusti je, nek ide!” viknula je sestra Mirela iz hodnika. “Nek vidi kako je to kad nemaš nikoga!”

Zatvorila sam vrata za sobom i osjetila hladnoću večeri na licu. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala gdje idem, ni šta me čeka. Samo sam znala da više ne mogu ostati tamo gdje me niko ne vidi onakvom kakva jesam.

Prvih nekoliko dana u Zagrebu bili su najteži u mom životu. Unajmila sam mali stan na Trešnjevci, s pogledom na tramvajsku prugu. Svake noći slušala sam zvukove grada i pitala se jesam li pogriješila. Telefon je šutio – niko od mojih nije zvao. Čak ni kćerka Lana, koja je uvijek bila moja saveznica, nije se javljala. Znala sam da su svi bijesni na mene.

Jednog jutra, dok sam pila kafu u obližnjem kafiću, prišla mi je starija žena s osmijehom. “Nova ste ovdje? Vidim vas svaki dan sama.” Zvala se Ankica i ubrzo smo počele razgovarati o svemu: o životu, o djeci koja su otišla vani trbuhom za kruhom, o tome kako je teško biti žena u našim godinama kad te svi smatraju potrošenom.

“Znaš li ti koliko nas ima koje smo morale sve ispočetka?” pitala me jednom dok smo šetale Maksimirom. “Samo što većina nikad ne skupi hrabrosti da to prizna.”

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam tražiti posao – nije bilo lako. Na svakom razgovoru gledali su me kao čudo: “Zašto ste otišli iz Sarajeva? Zašto sad tražite posao?” Lagala bih kad bih rekla da nisam poželjela vratiti se kući, pokucati na vrata i reći: “Bila sam u krivu.” Ali svaki put kad bih pomislila na to, sjetila bih se osjećaja gušenja koji me pratio godinama.

Jedne večeri Lana mi je napokon poslala poruku: “Mama, jesi dobro? Tata kaže da si sebična.” Suze su mi navrle na oči. Nisam znala šta da joj odgovorim. Jesam li stvarno sebična što želim biti sretna? Što želim još nešto od života osim čekanja unuka i kuhanja nedjeljnog ručka?

Mjeseci su prolazili. Pronašla sam posao u maloj knjižari blizu Britanca. Vlasnik Ivan bio je čovjek slične dobi kao ja, razveden, pomalo ciničan ali dobrog srca. “Znaš, Jasna,” rekao mi je jednog dana dok smo slagali knjige, “ljudi misle da nakon pedesete više nemaš pravo na novi početak. Ali ja mislim da tek tada znaš što želiš.”

Počela sam pisati dnevnik – svaki dan nekoliko rečenica o tome kako se osjećam. Pisanje me smirivalo, vraćalo mi vjeru u sebe. Povremeno bih sanjala roditelje i brata – u snovima bi mi opraštali ili me grlili kao nekad.

Jednog vikenda Lana je došla u Zagreb bez najave. Stajala je na vratima mog stana s torbom u ruci i suzama u očima.

“Mama… oprosti što ti nisam ranije pisala. Tata ne razumije… Ja te razumijem. I meni ponekad dođe da pobjegnem od svega.”

Zagrlile smo se dugo, kao da pokušavamo nadoknaditi sve propuštene razgovore.

“Hoćeš li ikad oprostiti tati?” pitala me tiho dok smo pile čaj.

“Ne znam… Možda jednog dana. Ali prvo moram oprostiti sebi što sam toliko dugo čekala da živim svoj život.”

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam bol zbog svega što sam izgubila – porodicu koja me ne razumije, prijatelje koji su nestali kad mi je bilo najteže. Ali osjećam i ponos jer sam skupila hrabrost da budem svoja.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas čeka cijeli život na trenutak slobode koji možda nikad ne dođe?