Na moj rođendan zazvonio je telefon: Istina koju nisam htjela čuti

“Ljudima se ne može vjerovati, Alma. Sjeti se mojih riječi.” Glas bivše žene mog supruga, hladan i tih, odzvanjao mi je u ušima dok sam stajala s nožem iznad torte. U dnevnom boravku, kroz poluotvorena vrata, čula sam kako moji prijatelji i obitelj pjevaju “Sretan rođendan”. Miris svijeća i kolača miješao se s nečim kiselkastim u mom želucu. Nisam znala što reći, nisam znala što osjećam. Samo sam stajala, ukočena, dok je telefon još uvijek bio topao u mojoj ruci.

Dario je ušao u kuhinju, nasmijan, noseći čaše za vino. “Alma, svi čekaju na tebe!” rekao je veselo, a ja sam mu uzvratila osmijeh koji je bio samo maska. Pogledala sam ga – tamne oči, blagi osmijeh, onaj isti pogled zbog kojeg sam mu prije sedam godina povjerovala da je drugačiji od svih drugih muškaraca koje sam poznavala. Ali sada… sada mi se činilo da gledam stranca.

Vratila sam se među goste, rezala tortu, primala čestitke i poklone. Nitko nije primijetio da mi ruke drhte. Moja sestra Ivana me zagrlila: “Alma, sretna ti! Zaslužuješ sve najbolje.” Pogledala sam je i poželjela joj reći istinu – da nisam sigurna zaslužujem li išta od ovoga.

Kasnije te večeri, dok su gosti odlazili i kuća tonula u tišinu, Dario me zagrlio s leđa. “Bio je to lijep rođendan, zar ne?” šapnuo je. Osjetila sam njegov dah na vratu i umjesto ugode, prošla me jeza. “Da, bio je,” slagala sam.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike – Dario kako šalje poruke kasno u noć, Dario koji iznenada odlazi na poslovne sastanke vikendom, Dario koji nikada ne priča o prošlosti. Sjetila sam se kako mi je njegova bivša žena, Sanja, jednom rekla na sudu: “On zna kako šarmirati. Ali kad jednom pogriješiš što si mu vjerovala, više nema povratka.” Tada sam joj zamjerila što je ogorčena. Sada sam se pitala – možda nije bila ogorčena, možda je bila iskrena.

Sljedećih dana postala sam opsjednuta sitnicama. Pronašla sam žensku narukvicu u našem autu – Dario je rekao da ju je ostavila kolegica s posla. Našla sam račun iz kafića u Sarajevu od prošlog mjeseca – rekao je da je bio na poslovnom putu s kolegom Edinom. Počela sam ga ispitivati o svemu, a on bi uvijek imao spreman odgovor. “Alma, što ti je? Zar mi ne vjeruješ?” pitao bi me s onim istim blagim osmijehom.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom s našom kćeri Lanom koja je crtala cvjetiće po bilježnici, Dario je dobio poruku. Pogledao je mobitel i brzo ga okrenuo naopako. “Tko ti piše?” upitala sam ga tiho. “Nitko važan,” odgovorio je i pokušao promijeniti temu. Lana nas je pogledala svojim velikim smeđim očima: “Mama, tata, hoćemo li sutra ići na sladoled?”

Te noći sam odlučila – moram razgovarati sa Sanjom. Nazvala sam je iduće jutro dok je Lana bila u školi. “Sanja… Alma ovdje. Možemo li se naći?”

Sjele smo u mali kafić u centru grada. Sanja me gledala ravno u oči: “Znam zašto si me zvala.”

“Zašto si mi to rekla na moj rođendan?” pitala sam.

Sanja je uzdahnula: “Zato što znam kako boli kad shvatiš da si godinama živjela u laži. Nisam ti htjela pokvariti dan – htjela sam ti otvoriti oči prije nego što bude kasno.”

“Jesi li sigurna da se ljudi ne mogu promijeniti?” upitala sam.

Sanja se nasmijala gorko: “Možda netko može. Ali Dario ne može. On voli osjećaj da ga netko treba i voli skrivati stvari. Meni nije priznao ni kad su mu našli poruke druge žene na telefonu. Samo bi rekao da umišljam.” Pogledala me suosjećajno: “Alma… jesi li sretna?”

Nisam znala odgovoriti.

Te večeri dočekala sam Daria s pitanjima na koja nije imao odgovore. Priznao mi je da se viđa s kolegicom iz firme – “Ništa ozbiljno,” rekao je, “samo razgovori.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Ivana me zvala svaki dan: “Alma, moraš misliti na Lanu!” Mama mi je govorila: “Brakovi su teški, ali treba praštati.” A ja… ja nisam znala što želim. Gledala sam Lanu kako spava i pitala se hoću li joj jednog dana morati objašnjavati zašto mama i tata više nisu zajedno.

Dario se trudio popraviti stvari – kupovao mi cvijeće, vodio nas na izlete po Jadranu, obećavao da će biti bolji. Ali svaki njegov dodir bio mi je stran i hladan.

Jednog jutra, dok smo sjedili za doručkom, Lana me pitala: “Mama, jesi li tužna?” Pogledala sam svoju kćer i shvatila da više ne mogu živjeti u laži – ni zbog nje, ni zbog sebe.

Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Ivane. Dario me molio da ostanem: “Alma, ljudi griješe! Daj nam još jednu šansu!”

Ali ja više nisam mogla vjerovati.

Danas živim sama s Lanom u malom stanu u Sarajevu. Nije lako – ali barem znam da više ne moram glumiti sreću pred drugima.

Ponekad se pitam – jesam li trebala oprostiti? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje nakon izdaje? Ili su neke rane jednostavno preduboke?

Što vi mislite – mogu li se ljudi stvarno promijeniti ili samo bolje nauče skrivati svoje pravo lice?