Moja svekrva želi novi život: Šokantni razgovor koji je promijenio sve
“Ne možeš ti, majko, sad s pedeset godina tražiti novog muža! Šta će selo reći? Šta će djeca pomisliti?” vikao je moj muž Dario u slušalicu, dok sam ja stajala pored šporeta i miješala supu. Njegova majka, gospođa Ljiljana, sjedila je za stolom, ruke joj drhtale dok je gledala u pod. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce puca na pola – između žene koja je cijeli život žrtvovala za porodicu i muža koji nije mogao prihvatiti da njegova majka ima pravo na sreću.
“Dario, pusti me da razgovaram s njom,” rekla sam tiho, ali odlučno. On je samo odmahnuo glavom i izašao iz kuhinje, zalupivši vratima. Ljiljana je podigla pogled prema meni, oči joj bile pune suza i srama.
“Znaš li ti, Amra, kako je to kad te svi gledaju kao da si promašila život? Kad ti muž umre mlad, a ti ostaneš sama s dvoje djece? Godinama sam bila samo ‘Dariova mama’, ‘ona udovica’, ‘ona što nikad ne izlazi iz kuće’. Sad kad sam napokon upoznala nekoga tko me gleda kao ženu, a ne kao domaćicu ili dadilju, svi su protiv mene.”
Sjetila sam se svojih roditelja u Mostaru – i kako su uvijek govorili da žena mora znati svoje mjesto. Ali ja sam znala da Ljiljana zaslužuje više. “Ljiljana, vi ste još mladi. Imate pravo na ljubav. Ako vam je stalo do tog čovjeka, ne smijete dozvoliti da vas iko zaustavi.”
Ali selo priča. Selo uvijek priča. Prvi put kad je Ljiljana izašla na kafu s gospodinom Ivanom iz susjednog sela, komšinica Mara odmah je nazvala moju svekrvu: “Jesi li ti normalna? Sramotiš porodicu! Šta će ljudi reći?”
Dario je bio neumoljiv. “Neću da mi djeca rastu s babom koja se vuče po kafanama! Ako hoćeš da se udaješ, idi iz naše kuće!”
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Ljiljanu kako tiho plače u svojoj sobi. Ujutro sam joj skuhala kafu i sjela pored nje.
“Znate li vi koliko ste meni značili sve ove godine? Kad sam rodila Lejlu i bila izgubljena, vi ste bili tu. Kad Dario nije imao posla, vi ste čuvali djecu i kuhala ručak. A sad… Sad kad ste vi poželjeli nešto za sebe, svi su protiv vas.”
Ljiljana me pogledala s tugom i zahvalnošću. “Amra, ja više ne mogu ovako. Ne želim biti teret. Ako treba, otići ću kod Ivana. On me razumije. On me gleda kao ženu, a ne kao sluškinju.”
U tom trenutku sam odlučila – neću dozvoliti da je otjeraju iz kuće koju je gradila cijeli život.
Kad se Dario vratio s posla, dočekala sam ga u hodniku.
“Dario, moramo razgovarati. Tvoja majka ima pravo na sreću. Ako ti to ne možeš prihvatiti, onda problem nije u njoj nego u tebi.”
Pogledao me kao da sam ga ošamarila.
“Ti si na njenoj strani? Zar ti nije dovoljno što nam pomaže oko djece? Ko će nam kuhati? Ko će paziti Lejlu kad si ti na poslu?”
Osjetila sam bijes kako mi raste u grudima.
“Znači, ona treba biti robinja do kraja života? Samo zato što je tvoja majka? Zar ti ne vidiš koliko pati? Zar ti ne bi volio da tebe neko voli kad ostariš?”
Dario je šutio. Prvi put nije imao odgovor.
Sljedećih dana napetost u kući bila je nepodnošljiva. Ljiljana je šutjela, Dario je bio hladan prema svima. Djeca su osjećala napetost i stalno su ispitivala gdje je baka.
Jednog jutra Ljiljana je spakirala torbu.
“Idem kod Ivana na nekoliko dana. Trebam razmisliti o svemu. Ako odlučite da me više ne želite ovdje, razumjet ću.” Poljubila me u obraz i otišla bez riječi.
Kuća je odjednom postala prazna i hladna. Djeca su plakala za bakom, Dario je bio nervozan i povučen.
Nakon tri dana Dario mi je prišao dok sam slagala veš.
“Možda sam bio prestrog… Nisam znao da će djeci toliko nedostajati… Možda stvarno ima pravo na svoj život…”
Pogledala sam ga i prvi put osjetila nadu.
“Dario, svi imamo pravo na sreću. I tvoja majka i ti i ja. Ako joj ne damo podršku sad kad joj najviše treba, jednog dana ćemo požaliti.”
Te večeri nazvao je Ljiljanu.
“Mama… Vrati se kući. Oprosti što sam bio grub. Ako te Ivan čini sretnom… podržat ću te. Samo želim da si sretna i da djeca imaju svoju baku uz sebe.”
Ljiljana se vratila sljedećeg dana – nasmijana kao nikad prije. Djeca su trčala prema njoj, a ja sam znala da smo napravili pravu stvar.
Ali još uvijek se pitam: Zašto na Balkanu žena mora birati između ljubavi i porodice? Zar nije vrijeme da prestanemo osuđivati jedni druge i pustimo svakoga da pronađe svoju sreću?