Moja snaha ne zna kuhati: Srce majke između nade i očaja

“Opet si spalila rižu, Amelija! Kako misliš nahraniti Ivana i malu Lejlu s ovim?” – glas mi je zadrhtao dok sam gledala u zagorjelu tavu na štednjaku. Amelija je stajala pored mene, ruku prekriženih na prsima, pogled spušten. U kuhinji se širio miris dima, a kroz prozor su dopirali zvuci tramvaja s Ilidže.

“Pokušavam, gospođo Jasna. Nisam imala vremena, Lejla je plakala cijelo jutro…” – prošaptala je, ali nisam mogla suspregnuti frustraciju. Moj sin Ivan, moj ponos i radost, uvijek je volio domaću hranu. Sjećam se kako je kao dječak trčao kući iz škole, veseleći se mojoj sarmi ili pite od jabuka. Sada, kad sam ga gledala kako navečer jede sendvič ili naručuje pizzu, srce mi se kidalo.

Sve je počelo prije dvije godine, kad su Ivan i Amelija odlučili živjeti sami u Sarajevu. Ja sam ostala u Mostaru, ali često sam dolazila pomoći – barem sam tako mislila. Prvi put kad sam došla, zatekla sam ih kako jedu instant juhu iz vrećice. “To nije hrana za moju unuku!” viknula sam tada, a Ivan me samo pogledao onim umornim očima koje nisam prepoznala.

“Mama, pusti nas da živimo kako znamo. Amelija radi, ja radim… Nije lako.” Njegove riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Nisam znala kako da im objasnim da želim samo najbolje za njih. U mojoj kući hrana je bila ljubav, toplina, sigurnost. Kako da prihvatim da moja snaha ne zna ni osnovne stvari – skuhati supu, ispeći pitu?

Pokušavala sam pomoći. Donosila sam im smrznute sarmice, domaći ajvar, kolače. Ali Amelija bi sve to ostavila u zamrzivaču dok ne bi propalo. Jednom sam joj predložila da zajedno pravimo burek. “Ne znam razvlačiti jufku, Jasna… Možda drugi put?” rekla je i otišla gledati seriju. Osjećala sam se suvišno u vlastitoj obitelji.

Ivan je sve više šutio. Kad bih ga pitala jede li dobro, samo bi odmahnuo rukom: “Mama, molim te…” Počela sam sumnjati – možda sam ja problem? Možda previše očekujem? Ali kad bih vidjela kako Lejla jede kekse za doručak jer nema ničeg drugog, srce bi mi se slomilo.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko zagorjelog ručka, Amelija je pukla: “Jasna, ja nisam tvoja kćer! Nisam odrasla kao vi! Moja mama je radila u fabrici cijeli život, nismo imali vremena za ručkove od tri slijeda!” Ostala sam bez riječi. Nikad nisam razmišljala o tome kako je njoj bilo odrastati.

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svoje majke, kako me učila kuhati dok smo zajedno gulile krumpir na starom stolu u Blagaju. Sjetila sam se gladi u ratu, kad smo dijelile zadnju koricu kruha. Možda sam previše stroga prema Ameliji? Možda ona daje najbolje što može?

Sljedeći dan odlučila sam razgovarati s Ivanom nasamo. Sjeli smo na balkon dok je sunce zalazilo iza Trebevića.

“Sine… Jesam li ja kriva što ti je teško kod kuće?”

Ivan je dugo šutio pa rekao: “Mama, ti si uvijek bila tu za mene. Ali Amelija nije ti – ona ne zna kuhati kao ti, ali voli me. Voli Lejlu. Daj joj vremena.”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Po prvi put sam shvatila da možda moram pustiti kontrolu. Da ljubav nije samo u hrani koju spremamo nego i u razumijevanju koje pružamo.

Nakon toga povukla sam se malo iz njihovih života. Više nisam dolazila nenajavljeno niti prigovarala zbog hrane. Umjesto toga, slala sam Ameliji recepte preko WhatsAppa i ponekad joj nudila pomoć kad bi sama zatražila.

Jednog dana poslala mi je sliku – Lejla jede juhu koju je sama skuhala. “Nije kao vaša, ali trudim se,” napisala je Amelija uz malu emotikonu srca.

Plakala sam tada od olakšanja i tuge istovremeno. Možda nikad neću imati onu toplinu doma kakvu sam sanjala za svog sina i unuku, ali naučila sam da svaka obitelj ima svoj put.

Ponekad se pitam: Jesam li bila previše stroga? Jesam li mogla biti bolja svekrva? Ili je možda vrijeme da naučim voljeti svoju obitelj onakvu kakva jest – nesavršenu, ali iskrenu?

Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i miješanja u tuđi život? Koliko ljubavi opravdava naše brige?