Moja sestra od muža i njen zahtjev: Jesam li ja samo besplatna dadilja?
„Znaš, Ana, mislim da bi bilo super da ti ponekad pričuvaš Lejlu dok si još na porodiljnom. I onako si doma, a sestra mora nazad na posao“, rekao je Ivan, moj muž, dok je pokušavao zvučati kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Pogledala sam ga preko stola, s malim Filipom u naručju koji je upravo završio s dojenjem, a starija kćerka, Sara, je plakala jer joj je igračka pala iza kauča. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko polio hladnu vodu po leđima.
„Ivan, šališ li se ti to sa mnom?“, upitala sam ga, pokušavajući zadržati glas mirnim, iako mi je srce lupalo kao ludo. „Znaš li ti koliko sam iscrpljena? Jedva stižem s našom djecom, a ti bi da još čuvam i Lejlu?“
On je slegnuo ramenima, kao da ne vidi problem. „Ma, znaš da je Lejla dobra curica, a i Jasmina nema kome drugome ostaviti dijete. Ti si joj teta, pa nije to ništa strašno.“
U tom trenutku, Sara je počela još jače plakati, a Filip je počeo cviliti. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela da Ivan vidi koliko me to pogađa. Nisam ja samo teta, ja sam majka koja pokušava preživjeti svaki dan, koja se bori s neprospavanim noćima, bolovima u leđima i osjećajem da nikad nisam dovoljno dobra ni sebi ni drugima.
Kasnije te večeri, kad su djeca napokon zaspala, sjela sam na kauč i gledala u prazno. U glavi mi je odzvanjalo sve što mi je Ivan rekao. Nisam mogla vjerovati da on, moj muž, ne vidi koliko mi je teško. Da mu je normalno da ja, samo zato što sam na porodiljnom, postanem besplatna dadilja njegovoj sestri. Kao da moj porodiljni nije vrijeme za mene i moju djecu, nego za rješavanje tuđih problema.
Sutradan me nazvala Jasmina, njegova sestra. „Ana, čula sam da si pričala s Ivanom. Znaš, stvarno mi je frka, nemam kome ostaviti Lejlu. Ti si doma, a meni je stvarno hitno. Samo par sati dnevno, molim te.“
Nisam znala što da kažem. S jedne strane, razumijem Jasminu. Znam kako je teško kad nemaš podršku, kad si sama s djetetom i moraš raditi. Ali s druge strane, tko mene pita kako je meni? Tko mene pita mogu li ja izdržati još jedno dijete, još jednu odgovornost?
„Jasmina, nije da ne želim pomoći, ali stvarno sam na rubu. Filip je još beba, Sara je ljubomorna i traži puno pažnje. Ne znam kako bih stigla sve to“, pokušala sam objasniti.
S druge strane linije, osjetila sam njenu tišinu, pa onda uzdah. „Znaš, Ana, svi mi imamo svoje probleme. Ja moram raditi, ti si doma. Nije fer da ne želiš pomoći obitelji.“
Te riječi su me pogodile kao nož. Nije fer? Zar nije fer što sam ja ta koja ne spava, koja se bori s hormonima, koja pokušava biti dobra majka svojoj djeci? Zar nije fer što i ja trebam pomoć, a ne još jednu obavezu?
Navečer sam opet razgovarala s Ivanom. „Ivan, ne mogu ovo. Ne mogu biti odgovorna za još jedno dijete. Nisam ja na porodiljnom da bih čuvala tuđu djecu, nego da bih bila s našom djecom. Zar ti stvarno misliš da je to u redu?“
On je uzdahnuo, nervozno prošao rukom kroz kosu. „Znam da ti nije lako, ali Jasmina stvarno nema kome. Ako joj ne pomognemo, izgubit će posao.“
„A što ako ja izgubim sebe?“, pitala sam ga tiho. „Što ako se slomim pod svim ovim pritiskom? Hoće li onda netko pomoći meni?“
Ivan je šutio. Prvi put sam vidjela da ne zna što bi rekao. Možda je prvi put shvatio koliko mi je teško.
Sljedećih dana, atmosfera u kući bila je napeta. Jasmina mi nije slala poruke, Ivan je bio povučen. Osjećala sam se kao da sam izdala obitelj, ali isto tako sam znala da moram postaviti granice. Ako sada popustim, tko zna što će biti sljedeće? Hoće li mi sutra tražiti da kuham ručak za cijelu familiju jer sam „doma“?
Jednog popodneva, dok sam ljuljala Filipa i gledala Saru kako slaže kockice, zazvonio je mobitel. Bila je to moja mama. „Ana, čujem da imaš problema s Ivanom i Jasminom. Slušaj, dijete, moraš misliti i na sebe. Nisi ti ničija sluškinja. Ako ti je teško, reci im jasno. Neka svatko nosi svoj križ.“
Te riječi su mi dale snagu. Možda prvi put u životu, osjetila sam da imam pravo reći ne. Da imam pravo na svoje vrijeme, na svoje granice, na svoje zdravlje.
Kad je Ivan došao kući, sjela sam s njim za stol. „Ivan, volim tvoju sestru, ali ne mogu ovo. Ne mogu biti odgovorna za još jedno dijete. Ako Jasmina treba pomoć, neka nađe dadilju, neka pita svoju svekrvu, neka se obrati centru za socijalnu skrb. Ja sam majka, ne besplatna dadilja. I molim te, nemoj više donositi ovakve odluke bez mene.“
Ivan je šutio, ali sam vidjela da me sluša. Možda mu nije bilo lako, ali znao je da sam u pravu.
Jasmina mi se više nije javila. Čula sam da je našla neku susjedu koja joj povremeno pričuva Lejlu. Ivan i ja smo prošli kroz težak period, ali mislim da nas je ova situacija naučila važnu lekciju o granicama i poštovanju.
Ponekad se pitam, gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Koliko puta žena mora reći „ne“ da bi je obitelj shvatila ozbiljno? I koliko nas još uvijek misli da je porodiljni dopust vrijeme za tuđe probleme, a ne za vlastitu djecu i sebe?
Možda nisam savršena, ali znam jedno: ako ne postavim granice, nitko ih neće postaviti za mene. A vi, jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji? Kako ste vi rekli „ne“ kad je to bilo najteže?