Moja kći me izbacila sa svog vjenčanja – istina koju nisam mogla podnijeti
“Ne želim te na svom vjenčanju, mama.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala nasred kuhinje, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Monika je stajala nasuprot mene, lice joj je bilo hladno, oči su joj bježale prema prozoru. “Molim? Što si rekla?” upitala sam, nadajući se da sam krivo čula. “Ne želim te tamo. Tako je najbolje za sve.”
Nisam znala što me više boli – njezine riječi ili način na koji ih je izgovorila, kao da sam joj strana žena, a ne majka koja ju je nosila devet mjeseci, koja je ostajala budna noćima kad bi imala temperaturu, koja je štedjela svaku kunu da joj kupi novu haljinu za maturalnu zabavu.
Tih dana nisam mogla jesti ni spavati. Moj muž Zoran pokušavao me utješiti: “Pusti je, Jasna. Proći će je. Znaš kakva je Monika, tvrdoglava na tebe.” Ali nije bilo tako jednostavno. Monika nije bila samo tvrdoglava – bila je povrijeđena, a ja nisam znala zašto.
Sestre su mi govorile da pustim, da će se predomisliti. “To su samo dječje gluposti,” govorila je Snježana. Ali ja sam znala da nije tako. Osjećala sam to u kostima – nešto nije u redu.
Prolazili su tjedni. Pozivnice su stigle svima osim meni. Čak je i moja sestrična iz Tuzle dobila pozivnicu prije mene. Ljudi su počeli šuškati po selu: “Zašto Jasna ne ide na Monikino vjenčanje?” Sram me bilo izići iz kuće.
Jedne večeri, kad više nisam mogla izdržati, otišla sam do Monike. Stanovala je s Ivanom, budućim mužem, u malom stanu u Novom Zagrebu. Kucala sam dugo dok nije otvorila vrata. “Što radiš ovdje?” pitala je tiho.
“Monika, molim te… Reci mi što sam ti napravila. Zašto me ne želiš na svom vjenčanju? Jesam li te toliko povrijedila?”
Zastala je, gledala me dugo bez riječi. Onda je samo rekla: “Nije sada vrijeme.”
Vratila sam se kući slomljena. Zoran me zagrlio, ali ni on nije znao što reći. Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg odnosa – jesam li bila prestroga kad je bila mala? Jesam li previše radila? Jesam li joj zamjerila što nije upisala medicinu kao što sam željela?
Tjedan dana prije vjenčanja, došla mi je Snježana s viješću: “Monika ti želi nešto reći. Zvala me danas.” Srce mi je lupalo dok sam se vozila prema njoj.
Monika me dočekala ozbiljna, ali oči su joj bile crvene od suza. Sjela sam nasuprot nje i čekala.
“Mama… Znaš li ti što se dogodilo one zime kad sam imala četrnaest godina?”
Zbunjeno sam je pogledala. “Koje zime? Kad si slomila ruku na sanjkama?”
Odmahnula je glavom. “Ne, mama. Te zime kad si ti radila dvije smjene, a tata…”
Zastala je i progutala knedlu.
“Tata me tukao, mama. Svaki put kad bi ti otišla na posao. Govorio mi je da sam glupa, da nikad ništa neću postići. Jednom me udario tako jako da sam tri dana imala modricu na rebru. Nisam ti smjela reći jer mi je prijetio da će tebe ostaviti ako progovorim.” Suze su joj tekle niz lice.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Monika… Zašto mi to nikad nisi rekla? Zašto sada?”
“Pokušavala sam zaboraviti. Ali ne mogu ti oprostiti što nisi primijetila ništa. Kako nisi vidjela modrice? Kako nisi čula kad sam plakala noću? Mama, ja te volim, ali ne mogu te gledati na svom vjenčanju kao da ništa nije bilo. Ne mogu se praviti da smo savršena obitelj kad nismo bili.” Glas joj se slomio.
Sjedila sam nijema, osjećajući kako me guši krivnja i nemoć. Sjetila sam se svih onih noći kad bih dolazila kući umorna i nervozna, kad bih vikala jer nije oprala suđe ili jer su joj ocjene pale. Nikad nisam pitala zašto plače u sobi.
“Monika… Oprosti mi. Nisam znala… Bila sam slijepa… Bila sam umorna i mislila sam da si samo buntovna tinejdžerica… Oprosti mi!”
Plakale smo obje dugo te večeri. Prvi put nakon mnogo godina zagrlila me kao dijete.
Na vjenčanje ipak nisam otišla. Monika mi je rekla da još nije spremna vidjeti me među gostima, ali da želi pokušati ponovno graditi naš odnos – polako, bez laži i pretvaranja.
Zoranu nisam odmah rekla istinu. On još uvijek misli da je Monika samo tvrdoglava i razmažena. Ne znam hoću li mu ikada moći reći što se stvarno dogodilo.
Danas često razmišljam o svemu što smo prošle i pitam se: Koliko roditelji zaista poznaju svoju djecu? Koliko puta zatvaramo oči pred onim što ne želimo vidjeti? Možemo li ikada iskreno oprostiti sebi za ono što smo propustili?