Moja djeca su me pozvala k sebi, a zamalo prodali moju kuću: Kćerka se ispričala, ali zet nije pokazao ni trunku kajanja
“Ljiljana, molim te, nemoj se ljutiti, ali mislim da je vrijeme da razmisliš o preseljenju kod nas. Znaš da ti je teško sama, a i djeca bi bila mirnija kad bi bila bliže,” govorila mi je kćerka Ivana dok sam sjedila na rubu kreveta, još uvijek slabih nogu nakon operacije kuka. Pogledala sam je, oči su joj bile pune brige, ali u glasu sam osjetila nešto što nisam mogla odmah definirati.
“Ivana, znaš da volim svoj dom. Tamo sam provela cijeli život s tvojim ocem. Sve mi je tamo poznato…”
“Mama, ne budi tvrdoglava! Svi tvoji prijatelji su već otišli ili su u domovima. Ne možeš više sama!” ubacio se moj zet Dario, uvijek pragmatičan, često hladan. Nikad nisam bila sigurna voli li me ili me samo tolerira zbog Ivane.
Nakon dugih nagovaranja i obećanja da će sve biti privremeno dok ne ojačam, pristala sam. Spakirala sam nekoliko stvari, zaključala vrata svoje kuće u predgrađu Zagreba i preselila se u njihov stan na Trešnjevci. Prvih dana osjećala sam se kao gost. Unuci su bili dragi, ali Dario je stalno nešto prigovarao – kako zauzimam kupaonicu predugo, kako ostavljam mrvice na stolu, kako gledam preglasno televiziju.
Jedne večeri, dok sam ležala budna u sobi koju su mi dali, čula sam Ivanu i Darija kako razgovaraju u kuhinji.
“Ne možemo više čekati. Ako prodamo njenu kuću sad, dobit ćemo više nego za godinu dana. Znaš kakvo je tržište!” šaptao je Dario.
“Ali mama još nije spremna…”
“Ivana! Treba nam taj novac. Djeca rastu, stan nam je tijesan. Osim toga, ona neće ni primijetiti kad sve riješimo preko odvjetnika.”
Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogla vjerovati što čujem. Moja vlastita kćerka i njen muž planiraju prodati moj dom iza mojih leđa! Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom.
“Ivana, moramo razgovarati. Sinoć sam čula vas dvoje… Zašto mi to radite? To je moj dom! Sve što imam!”
Ivana je problijedila. “Mama… oprosti… Dario misli da je to najbolje za sve nas. Zabrinuta sam za tebe…”
“Zabrinuta? Ili ti treba novac? Jesi li zaboravila koliko sam radila da bih vam dala sve? Kako možeš tako?”
Dario je ušao u sobu bez trunke srama. “Ljiljana, realno gledano, ti više ne možeš sama. Kuća ti propada. Mi ćemo se pobrinuti za sve papire i dobit ćeš svoj dio novca.”
Pogledala sam ga s gađenjem. “Moj dio? To je moja kuća! Vi nemate pravo na nju dok sam živa!”
Nekoliko dana kasnije stigla mi je pošta – pismo iz odvjetničkog ureda s ponudom za prodaju kuće. Nisam znala što da radim. Osjećala sam se izdano, poniženo i bespomoćno. Nazvala sam svog starog prijatelja iz mladosti, Mirka, koji je radio kao pravnik.
“Ljiljana, ne potpisuj ništa! Imaš sva prava dok si živa. Ako treba, doći ću do tebe i razgovarat ćemo s njima zajedno,” rekao mi je odlučno.
Te večeri skupila sam hrabrost i suočila se s Ivanom i Dariom.
“Neću potpisati ništa! Ako nastavite s ovim pritiscima, otići ću iz vaše kuće i nikad vas više neću vidjeti!”
Ivana je briznula u plač. “Mama, oprosti… Nisam znala kako reći Dariju ne… On stalno pritišće… Ja samo želim da budeš dobro…”
Dario je slegnuo ramenima. “Ako nećeš pomoći svojoj obitelji, onda ne znam što drugo reći.”
Te riječi su me zaboljele više od svega što sam do tada doživjela. Moja vlastita kćerka nije imala snage suprotstaviti se mužu zbog mene.
Sljedećih dana osjećala sam se kao stranac u njihovom domu. Unuci su primijetili napetost i povukli se u svoje sobe. Mirko mi je pomogao napisati pismo odvjetniku kojim odbijam prodaju kuće i tražim zaštitu svojih prava.
Jednog jutra spakirala sam svoje stvari i vratila se u svoju kuću uz pomoć Mirka i susjede Mare. Kuća je bila hladna i prašnjava, ali bila je moja – svaki zid, svaki prozor nosio je uspomene na život koji sam gradila desetljećima.
Ivana me zvala nekoliko puta, ispričavala se kroz suze i molila da joj oprostim. Dario se nije javljao niti jednom.
Danas sjedim u svojoj dnevnoj sobi i gledam kroz prozor na stari orah koji smo muž i ja posadili kad smo se doselili ovdje. Pitam se – gdje smo to pogriješili kao roditelji? Je li moguće da ljubav prema novcu može uništiti obiteljsku vezu? I što vi mislite – biste li oprostili svojoj djeci ovakvu izdaju?