Moj sin želi da mu čistim stan za novac – jesam li stvarno to zaslužila?
“Mama, možeš li doći u subotu? Trebali bismo malo pospremiti stan. Naravno, platit ćemo ti kao i svakoj drugoj čistačici.”
Ivanove riječi odzvanjale su mi u glavi kao hladan tuš. Stajala sam u kuhinji, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. Srce mi je lupalo, a u grlu mi je stajala knedla. Nisam mogla vjerovati da je moj sin, moje dijete koje sam nosila devet mjeseci, koje sam podizala sama nakon što nas je muž napustio, sada meni nudio novac da mu čistim stan. Kao strankinji. Kao nekome tko mu ništa ne znači.
“Ivane, pa ja sam ti majka!” izletjelo mi je, glasom koji je drhtao od povrijeđenosti. S druge strane telefona muk. Zamišljala sam ga kako sjedi na onom modernom kauču što ga je Ana izabrala, s mobitelom u ruci, možda nervozno pogledava prema njoj.
“Mama, znaš da oboje puno radimo. Ne možemo sve sami. A ti si ionako uvijek govorila da voliš red i čistoću…”
“Ali… za novac? Zar sam ti ja neka žena s oglasa?”
“Ne želim da se osjećaš iskorišteno. Tako je pošteno. Ana ne želi da dolaziš besplatno.”
Ana. Uvijek Ana. Od prvog dana kad ju je doveo kući, osjećala sam da me gleda s visine. Nikad joj ništa nije bilo dovoljno dobro – ni moja sarma, ni kolači, ni način na koji sam odgojila Ivana. Kad su se vjenčali, nisam mogla sakriti razočaranje. Nisam ni pokušavala. “Nije ona za tebe, sine”, rekla sam mu jednom, a on je samo šutio.
Od tada su naši razgovori postali rijetki i površni. Viđali smo se samo za blagdane, a i tada bi Ana uvijek imala neki razlog da požuri kući ili da ne ostane na ručku. Osjećala sam se suvišno u njihovom životu, kao stara vaza koju nitko ne želi izbaciti iz pristojnosti.
Ali sada… sada me moj sin traži da mu čistim stan za novac. Kao da sam mu tuđa.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, prisjećajući se dana kad je Ivan bio mali. Kako bi mi trčao u zagrljaj kad bih došla s posla, kako smo zajedno slagali lego kocke na podu dnevne sobe. Sjećam se kako sam mu brisala suze kad bi pao s bicikla, kako sam mu peglala košulju za maturu dok je nervozno šetao po stanu.
Sada sam ja ona koja plače u tišini svoje sobe.
Ujutro sam nazvala svoju sestru Mariju.
“Ne mogu vjerovati što mi je Ivan rekao! Da mu čistim stan za novac! Jesam li stvarno toliko pogriješila kao majka?”
Marija je uzdahnula s druge strane.
“Znaš kakva su danas djeca. Sve im je posao, sve im je dogovor. Možda ti samo želi pomoći…”
“Ne treba meni njegov novac! Treba mi moj sin!”
Nekoliko dana nisam odgovarala na Ivanove poruke. Onda mi je stigla poruka od Ane: “Poštovana gospođo Jasna, molimo Vas da nam javite odgovara li Vam subota u 10h za čišćenje stana. Cijena po satu kao što smo dogovorili.”
Poštovana gospođo Jasna. Kao da sam joj netko s ulice.
Otišla sam do njihove zgrade na Trešnjevci u subotu ujutro, ali nisam ponijela krpu ni rukavice. Stajala sam pred vratima i dvoumila se hoću li pozvoniti ili otići. U tom trenutku vrata su se otvorila – Ana je stajala s djetetom u naručju.
“Dobar dan,” rekla je hladno.
Ivan je izašao iz dnevne sobe.
“Mama… nisi javila hoćeš li doći.”
“Došla sam reći da neću čistiti vaš stan za novac. Ako vam treba pomoć – doći ću kao majka, kao baka svom unuku. Ali neću biti vaša čistačica.”
Ana je prevrnula očima.
“Ivane, rekla sam ti da će tako biti,” promrmljala je.
Ivan me pogledao tužno.
“Mama… Ana i ja smo stalno pod stresom. Ne želimo te opterećivati besplatnim radom… Samo smo htjeli biti fer prema tebi.”
“Fer? Fer bi bilo da me pitate kako sam, da me pozovete na kavu bez popisa zadataka! Fer bi bilo da osjećam da pripadam ovoj obitelji!”
Moj glas je zadrhtao i osjetila sam suze u očima.
Ivan je šutio, gledao u pod.
“Možda si u pravu,” tiho je rekao.
Ana je stisnula usne i otišla u kuhinju.
Stajali smo tako neko vrijeme, a onda sam samo okrenula leđa i otišla niz stepenice, osjećajući se lakše ali i praznije nego ikad prije.
Dani su prolazili, Ivan se nije javljao. Počela sam sumnjati jesam li bila previše tvrdoglava. Možda su stvarno mislili dobro? Možda sam ja ta koja ne zna pustiti?
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel.
“Mama… možemo li doći sutra na ručak? Samo mi i ti?”
Srce mi je poskočilo od sreće i tuge istovremeno.
Sutradan su došli sami – bez Ane. Ivan je donio kolače iz slastičarne.
“Znaš… možda smo svi pogriješili,” rekao je tiho dok smo pili kavu nakon ručka.
Gledala sam ga i pitala se: gdje smo točno izgubili jedno drugo? Je li moguće ponovno pronaći put natrag ili su neke rane preduboke?
Možda nisam savršena majka, ali zar ljubav između majke i sina stvarno može imati cijenu? Što vi mislite – gdje su granice između pomoći i iskorištavanja u obitelji?