Moj sin Ivan se oženio u Njemačkoj, a nas nije ni pozvao: Može li se porodica obnoviti nakon takve izdaje?
“Ne mogu vjerovati da je to napravio. Ne mogu vjerovati da nas nije ni nazvao.” Glas mi je drhtao dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u mobitel kao da će se sam od sebe oglasiti. Moj muž, Stjepan, šutio je, zurio kroz prozor, a u njegovim očima sam vidjela isti šok i tugu koju sam osjećala i sama.
Sve je počelo prije tri dana, kad nam je susjeda Mara, koja ima sestru u Njemačkoj, donijela vijest: “Jeste li čuli? Ivan se oženio! Sviđa mi se ta njegova Ana, fina cura, ali šteta što niste išli na svadbu.”
Svadbu? Oženio? Moj Ivan? Bez nas? Osjetila sam kako mi se srce steže, kao da mi ga je netko stisnuo šakom. Nisam mogla vjerovati. Ivan je bio naše jedino dijete, naše sunce, naš ponos. Sve smo mu dali – i ljubav i podršku, i kad je otišao raditi u Njemačku, svaki dan smo se čuli, ponekad i po dva puta. Nikad nije spomenuo Anu, nikad nije rekao da planira nešto tako veliko.
“Možda je imao razlog,” pokušao je Stjepan, ali i njemu je glas bio slab. “Možda nas nije htio opterećivati, znaš kakva su vremena…”
Ali ja sam znala. Osjetila sam to u kostima: ovo nije bila slučajnost, ni nesporazum. Ovo je bila odluka. Moj sin je odlučio da nas isključi iz najvažnijeg trenutka svog života.
Te noći nisam spavala. Sjećanja su mi prolazila kroz glavu: Ivan kao dječak, Ivan na prvoj pričesti, Ivan koji mi šalje poruke iz Minhena, Ivan koji mi obećava da će doći za Božić. Gdje smo pogriješili? Jesmo li ga previše voljeli? Jesmo li ga gušili? Ili smo ga možda premalo slušali, previše očekivali?
Sljedećeg jutra, skupila sam hrabrost i nazvala ga. Ruke su mi se tresle dok sam čekala da se javi. Javio se tek nakon trećeg poziva.
“Bok, mama,” rekao je tiho.
“Ivane, je li istina? Oženio si se?”
Duga tišina. “Jesam, mama.”
“Zašto nam nisi rekao? Zašto nas nisi pozvao?”
Opet tišina. “Nisam htio da se brinete. Sve je bilo na brzinu, samo nas par. Ana je trudna. Nismo htjeli praviti veliku stvar od toga.”
“Ali mi smo ti roditelji, Ivane! Kako si mogao?” Glas mi je pukao, suze su mi tekle niz lice. “Zar smo ti toliko malo značili?”
Čula sam ga kako uzdiše. “Mama, nije to tako… Vi ste mi sve, ali… Više nisam dijete. Imam svoj život.”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo komad duše.
Nakon tog razgovora, dani su prolazili u magli. Stjepan je šutio, povukao se u sebe. Ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu, ali nisam mogla. Ljudi u selu su počeli šuškati, gledali su nas sažaljivo, kao da smo nešto skrivili. Mara je dolazila svaki drugi dan, donosila vijesti iz Njemačke, ali ja više nisam htjela slušati.
Jedne večeri, dok sam slagala Ivanu paket s domaćim kobasicama i kolačima, Stjepan je sjeo do mene.
“Možda bismo trebali otići tamo,” rekao je tiho. “Vidjeti ga. Upoznati Anu. Unuka.”
Pogledala sam ga kroz suze. “A što ako nas ne želi vidjeti? Što ako smo mu stvarno teret?”
“Nećemo znati dok ne pokušamo.”
Tjedan dana kasnije, sjeli smo u autobus za München. Srce mi je lupalo kao ludo, nisam znala što očekivati. Kad smo stigli, Ivan nas je dočekao na kolodvoru. Bio je drugačiji – stariji, ozbiljniji, ali i dalje moj sin. Ana nas je dočekala s osmijehom, trudna, nježna, pomalo uplašena.
Večerali smo zajedno. Bilo je nespretno, puno tišine i pogleda koji su govorili više od riječi. Ivan je pokušavao objasniti: “Nisam htio da patite, mama. Znaš kako je ovdje – sve je brzo, nema vremena za slavlje. I… bojao sam se vaše reakcije.”
“Na što si se bojao?” pitala sam.
“Na to što sam odlučio ostati ovdje. Što sam izabrao Anu, a ne povratak kući.”
Osjetila sam kako mi srce puca još jednom, ali ovaj put sam pokušala razumjeti. Možda sam ga previše vezala za sebe, možda sam ga previše očekivala da bude ono što sam ja htjela.
Kad smo otišli, Ana nam je dala sliku ultrazvuka. “Ovo je vaša unuka,” rekla je tiho.
Na povratku kući, Stjepan me držao za ruku. “Možda nije sve izgubljeno,” šapnuo je.
Dani prolaze, a ja još uvijek ne znam jesam li spremna oprostiti. Ali znam da ne želim izgubiti sina zauvijek.
Može li se povjerenje obnoviti nakon što ti vlastito dijete okrene leđa? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikad zacijelile?