Moj sedmogodišnji sin šapnuo je: “Mama, tata ima drugu i uzet će ti sve pare…” – Priča Ivane Kovačević iz Zagreba

“Mama, mogu ti nešto reći, ali obećaj da se nećeš ljutiti na mene?” Luka je stajao na vratima spavaće sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. Bila sam na koljenima, slagala sam odjeću u kofer, pripremajući se za trodnevni seminar u Splitu. Pogledala sam ga, osjetila sam kako mi srce preskače. “Naravno, ljubavi, što god da je, možeš mi reći.”

Prišao mi je bliže, pogledao prema hodniku, kao da se boji da će ga netko čuti. “Tata ima drugu. Čuo sam ga kako priča s nekom tetom na mobitel. Rekao joj je da te ne voli više i da će uzeti sve tvoje pare. Mama, hoćeš li ti sad biti siromašna?” Njegove riječi su me pogodile kao grom. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam znala što reći, nisam znala kako reagirati. Samo sam ga zagrlila, čvrsto, kao da ga mogu zaštititi od svega lošeg na ovom svijetu.

Te noći nisam spavala. Tomislav je došao kasno, mirisao je na parfem koji nije bio moj. Ležala sam budna, slušala kako se tušira, kako tiho razgovara na mobitel u kupaonici. U meni se miješala ljutnja, tuga i strah. Što ako je Luka u pravu? Što ako mi Tomislav zaista sprema nešto iza leđa?

Sljedećih dana sam bila kao u magli. Na poslu sam griješila, kolegica Sanja me pitala jesam li dobro. “Sve je u redu, samo sam umorna,” slagala sam. Nisam imala snage nikome priznati što se događa. Kod kuće sam glumila normalnost, ali Luka je osjećao napetost. Počeo je mokriti u krevet, povukao se u sebe. Tomislav je bio sve odsutniji, često je kasnio, izbjegavao je razgovore.

Jedne subote, dok je Luka bio kod bake, odlučila sam ga suočiti. Skuhala sam kavu, sjeli smo za stol. “Tomislave, moramo razgovarati. Znam da nešto skrivaš. Luka je čuo tvoj razgovor. Imaš li drugu ženu?” Pogledao me, lice mu je bilo blijedo. “Ivana, nije to tako kako misliš. Samo… osjećam se izgubljeno. Nije mi dobro već dugo. Nisam htio da ti ili Luka patite.”

“Pa zašto onda lažeš? Zašto mi ne kažeš istinu?” glas mi je drhtao. “Zaslužujem barem toliko.”

Nije odgovorio. Samo je ustao, otišao u dnevnu sobu i upalio televizor. Te večeri sam znala da je kraj. Nisam plakala. Samo sam osjećala prazninu.

Sljedećih tjedana Tomislav je sve češće bio odsutan. Prijateljica Mirela mi je rekla da ga je vidjela s nekom ženom u kafiću na Jarunu. “Ivana, moraš se zaštititi. On ti može uzeti sve. Znaš kakvi su naši sudovi. Ako nemaš dokaze, možeš ostati bez stana, bez svega.”

Počela sam skupljati dokaze. Printala sam izvatke s računa, spremala poruke koje sam pronašla na njegovom mobitelu kad je zaboravio šifru. Osjećala sam se kao detektiv u vlastitom domu. Luka je bio sve tužniji. Jedne večeri, dok sam ga uspavljivala, pitao me: “Mama, hoćeš li ti i tata biti opet sretni? Hoću li ja morati birati s kim ću živjeti?”

Nisam znala što reći. Samo sam ga poljubila u čelo i šapnula: “Volim te najviše na svijetu. Nikad nećeš biti sam.”

Kad sam napokon skupila dovoljno hrabrosti, podnijela sam zahtjev za razvod. Tomislav je bio bijesan. “Kako si mogla? Sve sam ti dao!” vikao je. “Dao si mi laži i bol!” uzvratila sam. Luka je plakao u svojoj sobi. Srce mi se kidalo, ali znala sam da moram izdržati zbog njega.

Razvod je bio prljav. Tomislav je angažirao odvjetnika, pokušao dokazati da sam nesposobna majka jer radim previše. Njegova nova djevojka, Marijana, dolazila je po Luku, pokušavala ga podmititi igračkama. Luka je bio zbunjen, povučen. Moja mama je plakala svaki put kad bi ga vidjela tužnog. “Ivana, dijete pati. Moraš nešto učiniti.”

Borila sam se za skrbništvo, za stan, za svaku kunu koju sam zaradila. Sudac je bio hladan, birokratski. “Gospođo Kovačević, imate li još što za dodati?” “Imam. Sve što radim, radim zbog svog sina. Ne želim da pati zbog naših grešaka. Samo želim da bude sretan.”

Na kraju sam dobila skrbništvo, ali Tomislav je dobio pravo viđanja. Luka je bio podijeljen. Jednog dana mi je rekao: “Mama, tata kaže da si ti kriva što nismo više obitelj. Je li to istina?” Suze su mi potekle niz lice. “Nisi ti kriv, Luka. Odrasli ponekad griješe. Ali ti nisi kriv za to.”

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam posljedice svega. Luka je bolje, ali još uvijek ima noćne more. Ja sam jača, ali i opreznija. Povjerenje više ne poklanjam olako. Ponekad se pitam: Je li vrijedilo boriti se? Jesam li mogla nešto drugačije? Ili je ovo jedini put do istine i slobode?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje ostati zbog djeteta ili otići zbog sebe?